Članak 2. (procesni aspekt) • Nedostatak učinkovite istrage o navodnom samoubojstvu kćerke podnositeljice predstavke u kontekstu nasilja u obitelji • Značajno razdoblje neopravdane neaktivnosti koja se u potpunosti može pripisati istražnim vlastima • Posljedični istek roka zastare za kaznenu odgovornost lišio je daljnju istragu svake moguće korisnosti, a time i potencijalne učinkovitosti • Nepoštovanje zahtjeva za iskazivanje posebne marljivosti i energičnosti prilikom istrage slučaja koji uključuje nasilje nad ženama može se tumačiti kao čista nespremnost da se utvrdi istina

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Okolnosti koje su prethodile smrti kćerke podnositeljice predstavke

E. N., kćerka podnositeljice predstavke, bila je u braku s R. G. Živjeli su u njegovoj obiteljskoj kući zajedno s njegovom majkom T. G. Odnos E. N. s njezinim suprugom i svekrvom postao je zategnut nakon otprilike dvije godine bračnog života. Uzrok razdora je to što je E. N. radila dokasno, zbog čega je njezina svekrva dovodila u pitanje njezinu vjernost suprugu. E. N. je jedini put prijavila svoje obiteljske probleme policiji 12. oktobra 2017. godine tvrdeći da su je fizički napali svekrva i suprug. Policijski službenici su odmah došli u njihov dom i obavili razgovor sa svim članovima obitelji. E. N. je zatražila mjere zabrane prema svekrvi. Policija je odmah zatražila pregled E. N. i njezine svekrve koji je pokazao manju modricu na lijevom ramenu E. N., dok T. G. na sebi nije imala vidljivih znakova bilo kakvih ozljeda.

Smrt kćerke podnositeljice predstavke i istraga vođena tim povodom

E. N. je 18. listopada 2017. godine pronađena obješena. Tijelo je u vinskom podrumu obiteljske kuće otkrio G. G., brat supruga preminule E. N. Policijski službenici su odmah po prijavi izašli na mjesto događaja i istog dana su otvorili istragu zbog sumnje na poticanje na samoubojstvo iz članka 115. Kaznenog zakona. U istrazi su u narednim mjesecima poduzeti različiti koraci. Naime, policija je izvršila vještačenje podruma i zatražila sudskomedicinsko vještačenje tijela, koje je uključivalo uzimanje i analizu bioloških uzoraka pronađenih na mjestu događaja i na samom tijelu. Policija je ispitala supruga, svekrvu i suprugovog brata, kao i podnositeljicu predstavke, prijatelje, kolege i susjede E. N., i sve druge za koje je utvrđeno da su imali kontakt s preminulom neposredno prije smrti. Ukupno je ispitano više od 25 svjedoka. Policija je pregledala i mobilni telefon E. N. te iz njega izvukla podatke o svim dolaznim i odlaznim telefonskim pozivima prije smrti. Posljednja aktivnost u istrazi je službena zabilješka od 6. veljače 2019. godine u kojoj je istražitelj evidentirao da je nekoliko puta pokušao identificirati vlasnika drugog mobilnog telefona s kojim je E. N. imala česte kontakte prije smrti, ali da u tome nije uspio.

Podnositeljica predstavke se žalila na povrede pozitivnih materijalnih i proceduralnih obveza koje proizlaze iz članka 2. Konvencije. Njezine konkretne pritužbe su se odnosile na: a) propust policije da zaštiti njezinu kćerku od nasilja u obitelji dok je još bila živa i b) njihov propust da provedu efikasnu kaznenu istragu o okolnostima smrti njezine kćerke.

Ocjena suda

Sud je ukazao da je obveza zaštite prava na život, prema članku 2. Konvencije, tumačena zajedno s općom obvezom države prema članku 1. Konvencije da „svakome unutar [svoje] nadležnosti osigura prava i slobode definirane u Konvenciji”, što podrazumijeva da treba postojati neki oblik učinkovite službene istrage kada su pojedinci ubijeni. Ukratko, postoji nekoliko parametara za poštovanje procesnih zahtjeva iz članka 2., a to su: primjerenost istražnih mjera, ažurnost i razumna brzina istrage, uključenost porodice preminule osobe i neovisnost istrage. Ti su elementi međusobno povezani i, uzeti zajedno, omogućuju procjenu stupnja učinkovitosti istrage. Sud je nadalje ponovio da je obveza provedbe učinkovite istrage svih djela obiteljskog nasilja bitan element obveza države prema čl. 2., 3. i 8. Konvencije. Da bi bila učinkovita, takva istraga mora biti brza i temeljita i ti se zahtjevi primjenjuju na postupak u cjelini. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake kako bi osigurale dokaze, uključujući i one forenzične. Zaštita koju pruža domaće pravo ne smije postojati samo u teoriji, već mora biti efikasna i u praksi, što zahtijeva promptno ispitivanje slučaja bez nepotrebnih odgađanja. Domaća pravosudna tijela ni u kojem slučaju ne smiju dopustiti da nanošenje tjelesne ili psihičke patnje prođe nekažnjeno, što je posebno važno za očuvanje povjerenja javnosti i podršku vladavini prava, te za sprečavanje bilo kakvog izgleda da vlasti toleriraju djela nasilja ili sudjeluju u njima.

U konkretnom slučaju Sud je primijetio da je kaznena istraga o smrti kćerke podnositeljice predstavke otvorena odmah i da je nadležno tijelo provodilo istragu tijekom prvih mjeseci, te da je podnositeljici predstavke propisno dodijeljen potreban procesni status žrtve. Sud je smatrao da je u nedostatku bilo kakvih konačnih zaključaka do kojih bi se moglo doći tijekom istrage neprimjereno nagađati o točnim okolnostima smrti kćerke podnositeljice predstavke. Međutim, Sud se složio s podnositeljicom predstavke da su vlasti trebale u potpunosti istražiti niz važnih pitanja poput, naprimjer, pitanja je li E. N. bila zlostavljana neposredno prije smrti, pri čemu se modrica i ozljede na koži preminule nisu mogle zanemariti, kao i pitanje sumnje bačene na brata supruga preminule E. N. i njegov pokušaj samoubojstva. Takva pitanja su od posebne važnosti u tom pogledu. Propust da se na odgovarajući način istraže sve vjerodostojne linije istrage potkopao je mogućnost istrage da utvrdi okolnosti slučaja i odgovornu osobu.

Nadalje, Sud je primijetio da istraga traje dulje od šest godina. Vlasti su odugovlačenjem lišilе istragu svake potencijalne buduće korisnosti, s obzirom na to da je rok zastare za kazneno djelo poticanja na samoubojstvo za koje je istraga pokrenuta i provedena istekao te ni protiv koga nisu podignute optužnice. Sud je u svezi s tim ponovio da se procesne obveze iz članka 2. Konvencije teško mogu smatrati ispunjenim ako je, kao u ovom slučaju, neaktivnost vlasti toliko oduljila istragu da je istekao rok zastare za kaznenu odgovornost. Naprotiv, dopuštanje da teška kaznena optužba zastari dovoljno je ozbiljan propust da pokrene pitanje u okviru procesnog dijela članka 2. Ukoliko se smatralo da prikupljeni dokazi nisu bili dovoljni da se protiv bilo koga podigne optužnica, onda je istraga mogla biti zatvorena zbog nepostojanja kaznenog djela. Takvo bi zatvaranje barem omogućilo podnositeljici predstavke da zatraži dodatnu reviziju primjerenosti istrage pred nadležnim tijelima. Očigledan propust da se istraga provede odgovarajućim tempom, koji se ne može opravdati ni složenošću niti bilo kojim drugim objektivnim poteškoćama, te nedostatak dužne pažnje u rješavanju brojnih važnih pitanja, prema ocjeni Suda, očito nisu bili u skladu sa zahtjevom da domaće vlasti pokažu posebnu marljivost i energičnost kada istražuju slučajeve koji uključuju nasilje nad ženama i može se razumjeti čak i kao čista nespremnost istražnog tijela da utvrdi istinu o smrti E. N.

Na temelju navedenog, Sud je utvrdio da su vlasti propustile provesti učinkovitu istragu u konkretnom predmetu, što je dovelo do povrede članka 2. Konvencije u njegovom procesnom dijelu.