Kaznena sankcija zbog otkrivanja povjerljivih dokumenata poslodavca iz privatnog sektora u svezi s poreznom praksom multinacionalnih kompanija • Konsolidacija prethodne sudske prakse Europskog suda o zaštiti zviždača i dodatno pojašnjenje kriterija utvrđenih u presudi Guja • Povreda članka 10. Konvencije

Činjenice

Podnositelj predstavke Raphaël Halet je bivši uposlenik kompanije PricewaterhouseCoopers (PwC), koja pruža usluge revizije, poreznog savjetovanja i poslovnog upravljanja. On je medijima ustupio povjerljive dokumente, zaštićene poslovnom tajnom, koji su pokazali da su stotine multinacionalnih kompanija izgradile složene strategije za smanjenje svojih poreznih računa gotovo na nulu. Nakon tužbe PwC-a i po završetku kaznenog postupka protiv g. Haleta domaći sudovi su mu naložili da plati kaznu od 1.000 eura i simboličan iznos od jednog eura na ime nematerijalne štete koju je pretrpio njegov bivši poslodavac.

Navodi podnositelja predstavke

Pozivajući se na članak 10. Europske konvencije, g. Halet je naveo da njegova kaznena osuda predstavlja nerazmjerno miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Ocjena Europskog suda

Sud je u tom predmetu precizirao i razjasnio kriterije identificirane u predmetu Guja protiv Moldavije (VV), imajući, između ostalog, u vidu specifične karakteristike tog predmeta (kršenje zakonske obveze poštovanja profesionalne tajne, kao i ranija otkrića treće strane o istim aktivnostima istog poslodavca).

Potvrdio je tri bitna elementa za primjenu relevantnog režima zaštite: prvi, je li konkretni uposlenik ili službenik bio jedina osoba ili dio manje skupine uposlenika koji su svjesni onoga što se događa na radnom mjestu; drugi, dužnost lojalnosti, rezerve i diskrecije koja je svojstvena radnom odnosu i, gdje je to prikladno, dužnost poštovanja zakonske obveze čuvanja tajnosti; i, treći, položaj ekonomske ranjivosti u odnosu na osobu, javnu instituciju ili poduzeće o kojima su ovisili prilikom upošljavanja i rizik od njihove odmazde. Oslanjajući se na Preporuku Komiteta ministara Vijeća Europe o zaštiti zviždača, Sud je pojasnio da je odlučujući de facto radni odnos uzbunjivača, a ne specifični pravni status. Konačno, procjena treba li osoba biti zaštićena kao zviždač slijedila bi uobičajeni pristup od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir okolnosti i specifičan kontekst svakog slučaja.

Sud je potvrdio i precizirao kriterije utvrđene u presudi Guja na sljedeći način.

•   Kanali koji se koriste za otkrivanje

Iako prioritet treba dati internom hijerarhijskom kanalu, određene okolnosti mogu opravdati izravnu uporabu „vanjskog izvješćivanja”, koje uključuje i medije. To je slučaj kada je interni kanal nepouzdan ili neefikasan pa je vjerojatno da će zviždač biti izložen odmazdi ili kada se relevantne informacije odnose na samu suštinu aktivnosti poslodavca.

Sud je istaknuo da, kada se radi o ponašanju ili praksi koja se odnosi na uobičajene aktivnosti poslodavca koje, same po sebi, nisu nezakonite, efektivno poštovanje prava na prenošenje informacija od javnog interesa podrazumijeva da se izravno korištenje vanjskog kanala izvješćivanja, uključujući i medije, gdje je potrebno, smatra prihvatljivim. To je također prihvatio i domaći sud u ovom slučaju.

•  Autentičnost otkrivenih informacija i dobra vjera podnositelja predstavke

U pogledu ova dva pitanja Veliko vijeće je utvrdilo da ni autentičnost otkrivanja informacija niti dobra vjera podnositelja predstavke nisu bili sporni u ovom predmetu.

•  Javni interes osporenog otkrivanja

Procjena javnog interesa mora nužno imati u vidu interese koje obveza čuvanja tajne teži da zaštiti. Imajući u vidu opseg informacija od javnog interesa koje bi mogle biti obuhvaćene otkrivanjem, Sud je ukazao da će se težina javnog interesa u objavljenim informacijama smanjivati u ovisnosti o tome odnosi li se informacija na nezakonite radnje, praksu ili postupak, radnje, praksu ili ponašanje koji su za osudu, ili na pitanje koje izaziva raspravu o tome postoji li šteta za javni interes ili ne.

Informacije za koje se može smatrati da su od javnog interesa mogu se, u određenim slučajevima, odnositi i na ponašanje privatnih strana kao što su kompanije. Javni interes također mora biti procijenjen na nadnacionalnoj razini ili u odnosu na druge države i njihove građane. Ukratko, pri procjeni tog kriterija moraju se uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja, kao i kontekst u kojem se dogodio.

U konkretnom predmetu Europski sud je istaknuo da su informacije koje se odnose na poreznu praksu multinacionalnih kompanija nesumnjivo doprinijele debati o utaji poreza, transparentnosti, pravičnosti i poreznoj pravdi. Nije bilo sumnje da je to informacija čije je otkrivanje bilo pitanje od interesa za javno mnijenje ne samo u Luksemburgu već i u Europi i drugim državama na čije porezne prihode može utjecati ta praksa.

•  Štetni efekti

Sud je pojasnio da, osim štete za poslodavca, treba uzeti u obzir i štetne efekte u cjelini, jer oni mogu utjecati na privatne i javne interese. Domaći sud se fokusirao isključivo na štetu koju je pretrpio PwC.

Sud je zaključio da je javni interes za spornu objavu nadmašio sve štetne efekte otkrivanja, posebice prethodno navedene nalaze o važnosti javne rasprave o poreznoj praksi multinacionalne kompanije kojoj su objelodanjene informacije dale suštinski doprinos.

•  Ozbiljnost sankcije

U ovom slučaju, imajući u vidu prirodu izrečenih kazni i ozbiljnost njihovog kumulativnog efekta, a posebno obeshrabrujući efekt, Sud je smatrao da je kaznena osuda podnositelja predstavke bila nerazmjerna.

U konačnici, Sud je utvrdio da uplitanje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja, posebice u njegovu slobodu davanja informacija, nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“ te je došlo do kršenja članka 10. Konvencije.