Članak 8. Europske konvencije • Privatni život • Manjkava istraga povodom prijave podnositeljice predstavke o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu • Pozitivna obveza države • Propust u zaštiti osobnog integriteta podnositeljice predstavke • Nepoštovanje obveze države da poduzme mjere za zaštitu od sekundarne viktimizacije • Povreda članka 8.

Činjenice

Podnositeljica predstavke je uposlenica tvrtke za čišćenje. Godine 2014. upućena je da radi na željezničkoj stanici željezničkog poduzeća u državnom vlasništvu, gdje je ostala do 25. listopada 2017. godine.

Nakon što se navodno suočila sa seksualnim uznemiravanjem i agresivnim ponašanjem upravitelja željezničke stanice (C. P.), koje je trajalo dvije godine, podnositeljica predstavke je odlučila prijaviti ga direktoru tvrtke u kojoj je bila uposlena. Suočivši se s direktorom, C.P. se izvinio i željezničko poduzeće, čini se, nije ništa poduzelo.

Podnositeljici predstavke je dana mogućnost izabrati da bude premještena u drugu željezničku stanicu ili da dâ otkaz. Ona se odlučila za otkaz.

Podnositeljica predstavke je 13. studenog 2017. godine nadležnom tužiteljstvu podnijela kaznenu prijavu protiv upravitelja željezničke stanice (C. P.) optužujući ga da ju je više puta seksualno uznemiravao u razdoblju od dvije godine.

Nakon provedene istrage nadležno tužiteljstvo je donijelo odluku o obustavi istrage utvrdivši da radnje koje je C. P. počinio prema važećem kaznenom zakonu ne predstavljaju kazneno djelo seksualnog uznemiravanja. Odluka je sadržavala iscrpan opis izjava koje su dali podnositeljica predstavke i svjedoci. Odluku je potvrdio glavni tužitelj nadležnog tužiteljstva, a nakon toga i nadležni sud. Glavni razlog koji se navodi i u odluci Tužiteljstva i Suda je da postupanjem C. P. nije došlo do ponižavanja podnositeljice predstavke kao elementa koji domaće pravo zahtijeva kako bi radnje C. P. predstavljale kazneno djelo seksualnog uznemiravanja.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na članak 6. stavak 1. (pravo na pravično suđenje) podnositeljica predstavke se žalila da je zbog načina na koji su nadležni organi ispitali njezine navode o seksualnom uznemiravanju lišena pravednog rješavanja svojih pritužbi.

Europski sud je ispitao prigovor s aspekta članka 8. Europske konvencije.

Ocjena suda

Europski sud je na početku ukazao da se predmet odnosi na primjenu sustava uspostavljenog za zaštitu od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, te da se radi o djelima za koja je Sud u svojoj sudskoj praksi već utvrdio da odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu nije uvijek zahtijevao postojanje efektivne kaznenopravne odredbe koja pokriva konkretno djelo.

Europski sud je primijetio da, iako je u željezničkom poduzeću bila na snazi interna politika koja je zabranjivala kršenje prava osobe na njezino dostojanstvo i poticala prijavljivanje takvih slučajeva upravi, uprava je u konkretnom slučaju odlučila da se podnositeljica predstavke suoči sa svojim navodnim uznemiravateljem, nakon čega je odlučila da ne nastavi s internim ispitivanjem slučaja.

Europski sud je ukazao da, prema dosadašnjoj praksi Suda, već takav nedostatak praktične primjene zaštitnog mehanizma na radnom mjestu može predstavljati kršenje članka 8.

Međutim, s obzirom na to da je glavni fokus pritužbe podnositeljice predstavke bio manjkav odgovor koji su na njezine pritužbe dali tužitelji i Sud, Europski sud je ispitao je li u kaznenom postupku država dovoljno zaštitila pravo podnositeljice predstavke na poštovanje njezinog privatnog života, posebno njezinog osobnog integriteta.

Sud je primijetio da je C. podnijela kaznenu prijavu protiv C. P. zbog seksualnog uznemiravanja, da je istraga započela odmah i da su i Tužiteljstvo i nadležni sud potvrdili da se C. P. ponašao na način kako je navela C. Međutim, smatrali su da te radnje ne predstavljaju kazneno djelo seksualnog uznemiravanja, utvrdivši da C. P. nije kazneno odgovoran za navodno kazneno djelo, odnosno da se C. nije osjećala poniženom zbog njegovog ponašanja, što je element koji domaći zakon zahtijeva da bi se određeno djelo moglo kvalificirati kao seksualno uznemiravanje.

Međutim, ništa u domaćim odlukama nije pokazalo kako su vlasti došle do svog zaključka. Tužiteljstvo je jednostavno detaljno opisalo dokaze i nije pokušalo ocijeniti koherentnost i vjerodostojnost izjava C., niti ih je stavilo u odgovarajući kontekst, primjerice nema procjene odnosa moći i podređenosti između C. i C. P. niti prijetnji koje joj je on navodno uputio. Nije se cijenilo ni jesu li njegovi postupci imali bilo kakve moguće psihološke posljedice na C. niti jesu li postojali razlozi da C. iznese lažne optužbe protiv C. P., kao što su nagovijestili neki od svjedoka.

Osim toga, Sud je sa zabrinutošću primijetio da je odluka Tužiteljstva sadržavala detaljan prikaz insinuacija C. P. sadržanih u njegovim izjavama o privatnom životu podnositeljice predstavke i navodnom motivu njezinih postupaka i optužbi, što je za Europski sud predstavljalo vid sekundarne viktimizacije podnositeljice predstavke. U istom smislu, tijekom kriminalističke istrage podnositeljica predstavke se morala suočiti sa svjedokom – šefom sigurnosti putnika, a da Tužiteljstvo nije dalo nikakvo objašnjenje zbog čega je to potrebno. Na koncu je C. bila prisiljena napustiti posao i taj element vlasti nisu uzele u obzir tijekom procjene njezinih pritužbi.

Bez izražavanja mišljenja o tome je li upravitelj stanice kriv za seksualno uznemiravanje, Sud je posebno utvrdio da je istraga bila dosta manjkava, što je dovelo do kršenja obveza države prema članku 8. Konvencije.