Prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbe člana 377. ZOO-a ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, budući da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema počiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog počinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio stajalište da u konkretnom slučaju nema uvjeta da se u predmetnom parničnom postupku utvrđuje da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela, za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda, kojom je utvrđeno da su pripadnici oružanih snaga Republike Srpske počinili krivično djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava u čijem su izvršenju lišeni života bliski srodnici apelanata, za koju bi bio vezan parnični sud u smislu odredbe člana 12. ZPP-a. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Baničević, Ustavni sud smatra da nije bilo ničega što bi apelante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u roku iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga su se apelanti, iako su imali advokata, izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 377. ZOO-a, budući da se rokovi iz navedene odredbe odnose na izvršioca krivičnog djela, a ne na treća lica koja su eventualno odgovorna za njegove radnje. Dalje, nije bilo osnova da se u parničnom postupku utvrđuje da je šteta apelantima počinjena krivičnim djelom. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, primjenjujući zakonske zastarne rokove, ne može reći da su sami zakonski rokovi ili način na koji su primijenjeni u tom predmetu povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine, st. 43. i 44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 35/14, zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete, po prigovoru tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbijen, nema povrede člana 6. Evropske konvencije
Ustavni sud smatra da zaključak redovnih sudova da je tužilac (Fond zdravstvenog osiguranja RS) tužbeni zahtjev za naknadu štete mogao istaknuti i samo prema apelantici, i pored činjenice da je, u skladu sa zakonskom obavezom, zaključila ugovor o osiguranju od autoodgovornosti, ne ostavlja dojam proizvoljne i pogrešne primjene prava, kako tvrdi apelantica.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2684/10 od 28. marta 2014. godine, stav 36, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/14, osiguranje od autoodgovornosti, zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja RS za naknadu štete od apelantice koja je prouzrokovala povredu osiguranika u saobraćajnoj nesreći, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi, a zbog čega su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev apelantice koja ničim nije učinila mogućim i vjerovatnim da nije bila u mogućnosti iskoristiti raspoloživa pravna sredstva i tako utjecati na prekid zastarjelosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1526/11 od 10. aprila 2014. godine, stav 39, zastara, rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud ukazuje da je pravosnažnom presudom od 3. septembra 1992. godine utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu apelantice i drugotuženog, te da apelantici pripada jedna polovica te imovine u smislu odredbe člana 252. Porodičnog zakona. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nesporno proizlazi da je u toku postupak diobe zajedničke imovine apelantice i drugotuženog kao bračnih supružnika. Ustavni sud smatra da se navodi Kantonalnog suda, s aspekta primjene materijalnog prava i pozivajući se na odredbu člana 460. ZOO-a, pokazuju proizvoljnim. To osobito imajući u vidu da su imovinski odnosi bračnih supružnika regulirani odredbama Porodičnog zakona koji je lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulirane određene situacije između bračnih supružnika (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2697/08 od 12. oktobra 2011. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, zaključujući da apelantica kao treće lice, bez obzira na to što eventualno polaže vlasničko pravo na prodatu stvar, nije ovlaštena – aktivno legitimirana da traži poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika u smislu odredaba člana 460. ZOO-a, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, pri čemu nije uzeo u obzir relevantne odredbe Porodičnog zakona kao lex specialis u konkretnom slučaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3948/10 od 10. aprila 2014. godine, stav 25, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 43/14, imovina bračnih drugova, poništenje kupoprodajnog ugovora, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi, odlučujući o apelantovoj tužbi, postupili u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a donošenjem odluke o apsolutnoj nenadležnosti i odbacivanjem tužbe, navodeći jasne i detaljne razloge prema kojima apelant svoj zahtjev (pravo) može ostvariti u upravnom, a ne u redovnom sudskom postupku, u skladu sa zakonskim ovlastima i obavezama propisanim u ZPP-u.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1245/11 od 8. maja 2014. godine, stav 23, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/14, povrat preplaćenog poreza, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog onemogućavanja da se razvija i napreduje neosnovan, budući da apelant nije dokazao da bi se prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima doista i uposlio.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2303/11 od 8. maja 2014. godine, stav 41, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 56/14, naknada materijalne štete zbog nemogućnosti razvijanja i napredovanja, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada su redovni sudovi osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovali na usmenoj naredbi koja nije ispunjavala uvjete iz člana 120. stav 3. ZKPRS, prilikom čega je apelantov djed predao opojnu drogu koja je poslužila kao dokaz na kojem je, između ostalih, zasnovana osuđujuća presuda protiv apelanta, kao i na dokazima dobijenim na osnovu obavljenog nadzora apelantovih telekomunikacija budući da su se koristili „slučajnim nalazom". Predmetno krivično djelo se ne ubraja u krivična djela propisana članom 227. ZKPRS, pa se u konkretnom slučaju nisu mogli koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem posebnih istražnih radnji.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2400/11 od 8. maja 2014. godine, stav 39, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 79/14, posebne istražne radnje, nezakonit dokaz, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev utvrdivši da tuženi nije pasivno legitimiran, jer je izjava koju je dao objavljena u novinama, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5582/10 od 29. maja 2014. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 61/14, pasivna legitimacija, naknada štete zbog klevete, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa ili ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje o stajalištu Vrhovnog suda u pogledu važenja predmetne odluke Ustavnog suda Federacije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nepobitnim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihove objave u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije BiH utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objave presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stajalište Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije BiH nema retroaktivno važenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3519/11 od 4. juna 2014. godine, stav 56, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, prava iz radnih odnosa, Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, vremensko važenje ustavnosudskih odluka
Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud naglasio da predugovori ne obavezuju Općinu, jer u tim predugovorima ona nije ugovorna strana. Naglašeno je da se ugovorni odnos između dva lica ne proteže na ugovorni odnos s jednim od njih na treća lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 148. ZOO-а. Tim odredbama je propisano da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane (stav 1), da ugovor ima djejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je šta drugo ugovoreno, ili šta drugo proizlazi iz naravi samog ugovora (stav 2), te da se ugovorom može ustanoviti pravo u korist trećeg lica (stav 3). Budući da je, dakle, u redovnom postupku utvrđeno da Općina nije bila ugovorna strana u predmetnim predugovorima, niti da je ustanovljeno pravo iz tih ugovora u njenu korist, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava Vrhovnog suda kada je, pozivajući se na odredbe člana 148. ZOO-a, odbio protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga u odnosu na Općinu. Imajući u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje prvostepenog suda s odredbama člana 148. ZOO-a, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1942/11 od 17. juna 2014. godine, stav 56, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/11, isplata duga – iznosa kupoprodajne cijene koji su apelanti platili tužiocu po osnovu predmetnih predugovora, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da su predugovor i aneks predugovora o kupovini nekretnina ništavi, jer nisu zaključeni u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina i člana 45. ZOO-a, i kada su sudovi obavezali apelanta da, u skladu s odredbama člana 104. ZOO-a, vrati tužiocu ono što je po osnovu takvog predugovora primio, kao i kada je preinaka tužbe izvršena prije zaključenja pripremnog ročišta u skladu sa članom 57. stav 1. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4161/11 od 17. juna 2014. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, povrat novčanog iznosa koji je, navodno, dat na ime kapare, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a koje se odnose na uvjete pod kojima jamac odgovara za ispunjenje obaveze umjesto glavnog dužnika, kao i obim jamčeve obaveze u tom slučaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-501/13 od 17. juna 2014. godine, stav 45, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1591/11 od 17. juna 2014. godine, stav 34, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/14, naknada štete pretrpljene kupovinom dionica, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Apelacioni sud u odnosu na apelanticu, koja je u konkretnom slučaju obavezana na naknadu nematerijalne štete po principu pretpostavljene, objektivne odgovornosti, u smislu tada važeće odredbe člana 180. ZOO-a koja upućuje na primjenu općih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete, primijenio odredbe člana 377. ZOO-a, koje, s obzirom na tu okolnost, drugostepeni sud nije mogao primijeniti, već isključivo odredbe iz člana 376. ZOO-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3979/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, naknada nematerijalne štete po principu pretpostavljene, objektivne odgovornosti, zastara, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava koji se odnosi na neosnovano obogaćenje u situaciji kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelant realizirao mjenicu bez pravnog osnova. Pri tome nisu uzeli u obzir izmijenjene okolnosti koje su onemogućile apelanta da u cijelosti realizira predmetni ugovor, te okolnost da je tužilac dao pismenu saglasnost da se predmetni ugovor izmijeni u dijelu u kojem je utvrđena cijena jediničnih radova, čime je tužilac jasno i nedvojbeno iskazao volju da se obim i ovlast mjenične izjave prošire i na izmijenjene uvjete ugovaranja, što je za apelanta, protivno shvatanjima redovnih sudova koji su donijeli osporene odluke, bio valjan pravni osnov za realizaciju mjenice.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2628/13 od 25. septembra 2014. godine, stav 55, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, realiziranje mjenice bez pravnog osnova, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog i zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2986/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 37, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/14, de facto eksproprijacija, pasivna legitimacija, zastara, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da tužene tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju (usprkos postojanju materijalnog dokaza da su predmetne stvari izuzete), a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu usprkos postojanju zapisnika da su izuzele apelantove stvari. Kao što je prethodno navedeno, svaka strana za svoje tvrdnje mora dati dokaze. Apelant je svoju tvrdnju da se stvari nalaze kod tuženih potkrijepio zapisnikom o izuzimanju stvari, dakle, potkrijepio ju je dokumentom tuženih. Stoga je zaista nejasno što bi apelant u toj situaciji mogao i trebao dalje dokazivati, pogotovo što su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih, a prema zapisniku od 3. februara 1999. godine proizlazi da su stvari kod njih. Imajući u vidu nedvojben zahtjev ZPP-a (član 7. stav 2) da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu ili prigovorima stranaka istaknutim u postupku ne može zasnivati na činjenicama koje stranke nisu iznijele, a stranke, tj. tužene, osim tvrdnji da apelant nije dokazao da se predmetne stvari ne nalaze u njihovom posjedu, u tom pravcu nisu ponudile bilo kakve dokaze usprkos postojanju protivnog dokaza koji ukazuje da se stvari nalaze kod njih, proizlazi da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2276/11 od 9. decembra 2014. godine, stav 44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 101/14, građanski postupak, teret dokazivanja, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka kojima su uvažili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, te slijedom toga odbili apelantov tužbeni zahtjev, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje reguliraju pitanje odgovornosti za pričinjenu štetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2845/11 od 9. decembra 2014. godine, stav 24, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/15, eksproprijacija, pasivna legitimacija – veza AP-2061/10 i AP-4051/09, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-963/11 od 24. aprila 2014. godine, stav 37, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 56/14, postupak javnog nadmetanja prodaje nekretnina, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je način na koji su dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku protiv apelanta utjecao na postupak u cjelini, zbog čega u postupku nisu ispunjeni zahtjevi poštenog suđenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-460/12 od 10. februara 2015. godine, stav 36, kvalitet dokaza – nezakonit dokaz, slijedi praksu iz Odluke broj AP-291/08, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da citirana odredba člana 19. stav 4. Zakona o radu propisuje: „Ako uposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na periode duže od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno." Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nedvojbeno proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada, ili nakon što su protekle više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nepobitno da su apelanti radili kod tuženog duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. i člana 103. stav 3. Zakona o radu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-561/14 od 10. februara 2015. godine, st. 27–32, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/15, radni odnos, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili posljedice primjene relevantne odredbe člana 47. Zakona o prodaji stanova, kako u njenom izvornom tekstu tako i s naknadnim izmjenama u vezi s pravom koje apelant (Vakufska direkcija) eventualno može imati u odnosu na sporne stanove, te i u odnosu na pravo tuženih na imovinu u kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja se, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima „prioritet nad svim ostalim zakonima", te dali iscrpna obrazloženja zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud, protivno apelacionim navodima, u datim okolnostima ne nalazi arbitrarnost u stajalištu Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da ugovori koje su tuženi zaključili s Općinom Centar nisu ništavi.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3806/11 od 26. februara 2015. godine, stav 55, ništavost, restitucija, vakufska imovina, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Sud BiH, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 436. stav 1. tačka a) i člana 437. ZKPBiH budući da je pitanje osnovanosti ili neosnovanosti lišavanja slobode poistovjetio s pitanjem zakonitosti ili nezakonitosti lišavanja slobode.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4793/14 od 17. marta 2015. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 29/15, objava saopćenja o oslobađajućoj presudi u sredstvima javnog informiranja, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se odluke redovnih sudova zasnivaju isključivo na dokazu (oružje i streljivo nađeni kod apelanta prilikom pretresa njegove kuće) koji je pribavljen arbitrarnom primjenom relevantnih odredbi člana 120. stav 3. ZKPRS jer sudija za prethodni postupak nije sačinio zapisnik o usmeno izdatoj naredbi za pretres niti je taj zapisnik u zakonskom roku dostavio sudu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4382/12 od 24. aprila 2015. godine, stav 32, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 41/15, krivični postupak, nezakonit dokaz, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja nije potkrijepljen i drugim dokazima, a okolnosti konkretnog slučaja izazivaju osnovanu sumnju u njegovu vjerodostojnost i tačnost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1185/11 od 14. maja 2015. godine, stav 52, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 46/15, krivični postupak, zakonitost dokaza, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud smatra zakonitim, logičnim i uvjerljivim razloge i obrazloženja iz osporene presude Vrhovnog suda, kao i one iz odgovora na navode iz apelacije da propust da se istakne zahtjev za isplatu kamate u prvostepenom postupku ne može biti otklonjen izjavljivanjem žalbe, da je, s obzirom na trenutak saznanja o nastaloj šteti (u izvršnom postupku), bez značaja za tužioca bila mogućnost otkazivanja ovlasti apelantu, kao i da je protivno svrsi ugovornog odnosa između advokata i klijenta očekivati da klijent, i pored angažiranog advokata kao stručnog lica, sam podnosi tužbu kako bi ostvario prava koja mu po zakonu pripadaju. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode da su tužiocu bile na raspolaganju ove mogućnosti, kao i da je u radnom sporu uspio s tužbenim zahtjevom, iz čega proizlazi da ga je u ovom postupku zastupao po svom najboljem znanju i da je djelovao u njegovom najboljem interesu. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije mogao zaključiti da osporena presuda Vrhovnog suda nije zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog prava, kao i da je njihova primjena, kako tvrdi apelant, bila proizvoljna na način da dovede u pitanje pravičnost postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-735/12 od 17. juna 2015. godine, st. 44. i 45, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/15, odgovornost advokata za štetu nanesenu klijentu, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi ne samo da nisu utvrdili nijedan od razloga zbog kojih bi mogli primijeniti iznimke propisane članom 13. stav (1) tač. a) i b) Konvencije i odbiti apelantov zahtjev za povratak otetog djeteta nego i da nisu – kako bi uopće mogli razmatrati okolnosti koje bi eventualno dovele do primjene navedenih odredbi Konvencije – uzeli u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta koje bi dalo centralno izvršno tijelo ili neko drugo nadležno tijelo Mađarske u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka; štaviše, nisu ih ni pribavili. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, iako tužena kao majka nije isticala a ni Centar za socijalni rad nije utvrdio niti jednu apelantovu roditeljsku nepodobnost, tokom cijelog postupka navodili da apelant nije dokazao roditeljske nesposobnosti majke (kao razlog da dijete ne ostane s majkom u Trebinju). Time je, suprotno odredbama Konvencije, postupak dokazivanja bio na apelantu kao licu koje traži povratak djeteta umjesto da lice (ili tijelo) koje se protivi povratku dokazuje zbog čega ne treba udovoljiti apelantovom zahtjevu za povratak djeteta „u Republiku Mađarsku“, što je apelant i tražio postavljenim zahtjevom. Zbog svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke, usljed proizvoljnog tumačenja i primjene odredbi Konvencije, sadrže nedostatke koji nepobitno utječu na pravilnost odluke te dovode u pitanje sam zaključak sudova, u veoma delikatnoj situaciji kada se doista odlučuje o najvažnijim pitanjima kako za pojedinca (dijete), tako i za roditelje djeteta, kao i za cijelo društvo, jer je zaštita djeteta primarni cilj svakog civiliziranog društva.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2784/15 od 14. oktobra 2015. godine, st. 45. i 46, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 89/15, postupak radi vraćanja djeteta, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničeg što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZIP-a kada su zaključili da obustave postupak izvršenja u skladu sa članom 63. st. 3. i 4. ZIP-a, jer se ni nakon dva puta nisu stekli uvjeti za održavanje prvog ročišta za prodaju s obzirom na to da nije bilo ponuda koje prelaze jednu polovinu utvrđene vrijednosti nekretnine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3152/12 od 14. oktobra 2015. godine, stav 35, javno nadmetanje, prodaja nekretnine, obustava izvršnog postupka, nema povrede člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH
Odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom utvrđuje se prema općim principima o odgovornosti za štetu i zasniva se na principu presumirane krivice i na objektivnoj odgovornosti (član 154. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi s relevantnim odredbama radnog zakonodavstva, u konkretnom slučaju članom 125. u vezi sa članom 7. Zakona o državnim službenicima, te članom 71. Zakona o radu). Smatra se da je šteta nastala na radu ako ju je radnik pretrpio tokom obavljanja poslova zbog kojih je zasnovao radni odnos. U konkretnom slučaju, tužiteljica je nastavnica matematike i uposlenica Druge osnovne škole koja je odlukom tuženog, nadležnog odjela Vlade, prema preporuci stručnog tima Druge osnovne škole davala časove učeniku D. G. u njegovoj kući i tokom obavljanja tih poslova nastupila je štetna posljedica. Dakle, tužiteljica je pretrpjela štetu tokom obavljanja poslova zbog kojih je zasnovala radni odnos i koje je obavljala po nalogu poslodavca – apelanta (Brčko distrikt), pa suprotno apelantovim navodima, sudovi nisu izveli proizvoljan zaključak o njegovoj pasivnoj legitimaciji u konkretnoj pravnoj stvari. Iz obrazloženja osporenih presuda također proizlazi da apelant prethodno nije provjerio sve okolnosti u vezi s tim jesu li ispunjeni uvjeti za upućivanje nastavnika da održava časove u porodičnoj kući učenika, jer je odredbom člana 52. Zakona o obrazovanju propisano da se obrazovanje učenika može provesti i kod kuće u slučaju bolesti ili invalidnosti, a apelant ničim nije dokazao da je učenik ispunjavao te uvjete jer je u prijedlogu stručnog tima upućenom šefu Odjela za obrazovanje navedeno da je utvrđeno da je ponašanje učenika posljedica bolesti iako za to nije postojala odgovarajuća medicinska dokumentacija. Štaviše, u dopisu je navedeno da je spomenuti učenik ispoljavao veliku agresivnost prema ostalim učenicima koje je fizički zlostavljao, da odgojne mjere nisu davale očekivane rezultate, te je bez medicinske dokumentacije zaključeno da je takvo devijantno ponašanje posljedica bolesti i nedovoljne socijalizacije učenika, pa su apelantica i ostali nastavnici upućeni da časove održavaju u učenikovoj porodičnoj kući. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo usvojiti tužiteljicin tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a u vezi s odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3195/12 od 10. novembra 2015. godine, st. 30. i 34, naknada štete, pasivna legitimacija, nema povrede člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je svoj tužbeni zahtjev apelant zasnivao na odredbi člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima propisanim u članu 12. tog zakona uvijek dozvoljena revizija. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije uzeo u obzir citiranu odredbu člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije iako iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova i dokumentacije u spisu proizlazi da je Zakon o zabrani diskriminacije u okolnostima konkretnog slučaja lex specialis u odnosu na ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, zaključujući da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP-a jer nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis u konkretnom slučaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4179/12 od 10. novembra 2015. godine, stav 24, postupak utvrđivanja diskriminacije, revizija, povreda člana II/3.е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničeg što bi uputilo na zaključak da su Konkurencijsko vijeće i Sud BiH proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su zaključili da apelant ima vladajući položaj na relevantnom tržištu proizvoda marke VW u BiH, pa da je njegovo postupanje prema podnosiocu zahtjeva rezultiralo zloupotrebom ovog položaja u vidu primjene različitih uvjeta za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u nejednakopravan i nepovoljan konkurentski položaj, te ograničavaju proizvodnju, tržište ili tehnički razvoj na štetu potrošača.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1865/12 od 8. decembra 2015. godine, stav 89, postupak pred Konkurencijskim vijećem u skladu sa članom 28. ZOK-a radi utvrđivanja sprečavanja, ograničenja ili narušavanja slobodne tržišne konkurencije zloupotrebom vladajućeg položaja, nema povrede člana II/3.е) Ustava BiH (Odluke Ustavnog suda BiH br. AP-620/15, AP-4336/19, AP-1664/18 i AP-1615/20 također se tiču odluka Konkurencijskog vijeća i Suda BiH koje se odnose na zloupotrebu dominantnog položaja na relevantnom tržištu u smislu odredbi Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata)
Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih (BiH i Banke) da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, u skladu s odredbom člana 41. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza nepobitno utvrdili da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod pravne prednice Banke koju nisu mogli koristiti, ali da je stupanjem na snagu Zakona apelantima omogućeno da „staru“ deviznu štednju verificiraju kod nadležnog APIF-a. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete i koju su oni, u skladu s relevantnim pozitivnopravnim propisima, bili obavezni dokazati. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obaveza u skladu s relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredbi čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP-a u vezi sa čl. 155. i 200. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji ne tvrde suprotno niti u tom pravcu pružaju bilo kakve dokaze, osim što smatraju da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbi i da se o tom prigovoru detaljno izjasnio Kantonalni sud, koji je, između ostalog, istakao da član 41. Evropske konvencije pruža mogućnost isključivo Evropskom sudu da postupa po citiranoj odredbi. Ustavni sud podsjeća da obrazloženje Kantonalnog suda upravo proizlazi iz odredbe člana 41. Evropske konvencije koji glasi: „Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.“ U vezi s prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni primijeniti citirani član, Ustavni sud podsjeća da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom, Dio I (Prava i slobode), a ne i Dio II – Evropske konvencije (u koji je situirana odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavu i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku ne uočava proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredbi ZOO-a i procesnog prava, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud još naglašava da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO-a, neosnovan zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2191/13 od 14. februara 2016. godine, stav 41, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1957/13 od 20. aprila 2016. godine, naknada nematerijalne štete zbog nemogućnosti raspolaganja „starom“ deviznom štednjom, nema povrede člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po reviziji, Vrhovni sud uvažio revizije tuženih i nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Pri tome je Vrhovni sud, u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a, ustanovio da su nižestepeni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je upravo na osnovu ovlaštenja sadržanog u toj odredbi presudom usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje nesavladivih prepreka iz člana 383. ZOO-a zbog kojih je apelantu bilo onemogućeno da traži zaštitu svojih prava sudskim putem u roku iz člana 374. ZOO-a. Stoga, kako je utvrđeno da su prednik apelanta i prvotužena u vrijeme nastanka spornog ugovornog odnosa bili društvena pravna lica, da su apelantova potraživanja dospjela na naplatu 27. novembra 1992. godine, a da je apelant tužbu podnio 14. novembra 1997. godine, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo potraživanje je zastarjelo u smislu člana 374. ZOO-a. Pri tome je Vrhovni sud uzeo u obzir činjenicu da je apelant sporni obligacionopravni odnos zasnovao u vrijeme kada je na području RBiH proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje, kao i da je apelantu bilo poznato da je, zbog tih okolnosti, poštanski saobraćaj u zastoju, ali da je, uprkos tome, apelant ipak zaključio predmetni ugovor s prvotuženom. U vezi s tim, Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 12. ZOO-a (princip savjesnosti i poštenja), ukazao da se apelant na te okolnosti, za koje je znao da postoje u momentu zaključenja ugovora, ne može pozivati kao na nesavladive prepreke u smislu člana 383. ZOO-a koje dovode do zastoja zastarjelosti. Također, Vrhovni sud je ukazao i na činjenicu da je apelant svoju tužbu mogao podnijeti i nenadležnom sudu budući da Osnovni sud u Sarajevu, kao stvarno nadležan, nije radio u toku rata u kratkim periodima, a što apelant nije učinio. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da nije nesavladiva prepreka ni to što je apelant strano pravno lice budući da je apelant tužbu za zaštitu svojih prava mogao podnijeti ne samo neposredno nego i posredstvom opunomoćenika. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda u osporenoj odluci, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3592/13 od 20. juna 2016. godine, st. 47−48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 59/16, podnošenje tužbe nadležnom sudu u ratu, zastara, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničeg što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da apelant (pravno lice iz Republike Hrvatske), u skladu s primjenom principa reciprociteta u provedbi Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine, nema aktivnu legitimaciju u sporu i kada apelant ničim nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3065/13 od 20. jula 2016. godine, stav 39, utvrđivanje prava vlasništva, Aneks G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog načina na koji su ključni dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku protiv apelanta. Naime, presude na osnovu kojih je apelant osuđen na kaznu zatvora u pretežnom dijelu zasnivaju se na vještačenju dokumentacije koja je oduzeta suprotno odredbama člana 71. ZKPBiH jer tužilac prilikom otvaranja i pregleda oduzetih predmeta (dokumentacije) nije obavijestio apelanta i njegovog branioca, a dokumentacija nije oduzeta u apelantovom prisustvu niti je identificirana u njegovom prisustvu, te je tako izostala (i) mogućnost izjavljivanja prigovora propisanih zakonom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1529/15 od 7. jula 2016. godine, stav 78, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 59/16, krivični postupak, zakonitost dokaza, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je nečinjenjem počinio krivično djelo iz člana 304. stav 1. KZFBiH, koje u svom osnovnom obilježju ne predviđa nečinjenje kao način izvršenja. Pri tome su redovni sudovi u odnosu na apelanta, čini se, imali u vidu obilježje krivičnog djela iz stava 2. člana 304. KZFBiH kao posebnog oblika krivičnog djela izazivanje opće opasnosti, iako se na tu odredbu u osporenim presudama nisu pozvali, ali ni objasnili kako bi apelant i u tom slučaju, kao pomoćni radnik s konkretnim opisom radnih poslova i zadataka, mogao počiniti navedeno krivično djelo nečinjenjem, odnosno kako je osuđen za nečinjenje, tj. nepreduzimanje radnje koja uopće nije u opisu njegovih poslova i zadataka kao pomoćnog radnika.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1015/13 od 20. jula 2016. godine, stav 53, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 64/16, krivični postupak, način izvršenja krivičnog djela, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je predmetni čin nasilja i terora bio usmjeren protiv same Federacije BiH, odnosno njenog društvenog poretka utvrđenog Ustavom, i prava građana zagarantiranih Ustavom i Aneksom VII, posebno imajući u vidu pravo na održivi povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u predratne domove te slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje. Polazeći od odredbi člana 180. ZOO-a kojim je propisana objektivna odgovornost države u slučaju nastanka štete usljed čina nasilja ili terora usmjerenog prema državi, te da se odgovornost države u tom slučaju ne zasniva i ne zavisi od utvrđenja da čin terora predstavlja i konkretno krivično djelo, a imajući u vidu posebne okolnosti konkretnog slučaja u kojem su činom nasilja ili terora narušena prava apelanata za koja jamči i odgovara Federacija BiH shodno Ustavu FBiH i Aneksu VII, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja, i pored okolnosti da je i sam konstatirao da ZOO veže odgovornost države za činove terora i nasilja a ne samo za krivično djelo terorizma, proizvoljno primijenio važeće propise kada je, zasnivajući svoju odluku na odredbama Ustava FBiH kojim je regulirana nadležnost Federacije BiH, odnosno kantona, a zanemarujući obaveze koje je Federacija preuzela u vezi s Aneksom VII, kao i odredbe Ustava BiH iz kojih proizlazi da se Federacija obavezala „da će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda“ i da je, prema članu 2. Ustava FBiH navedeno i u njenoj nadležnosti, ekskulpirao Federaciju BiH od objektivne odgovornosti za nastalu štetu. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-466/14 od 11. januara 2017. godine, stav 37, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 12/17, naknada nematerijalne štete, objektivna odgovornost države u slučaju nastanka štete usljed čina nasilja ili terora usmjerenog prema državi, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio princip reformatio in peius (član 331. ZKPRS) budući da je zaključio da je apelant, nakon što je tužilac dopunio optužnicu tako što je dodao elemente bića predmetnog krivičnog djela koji nedostaju, počinio krivično djelo pomaganje učiniocu krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, mada prvobitna optužnica i presuda kojom je apelant proglašen krivim i koja je ukinuta samo po apelantovoj žalbi nisu sadržavale elemente bića ni osnovnog ni kvalificiranog oblika tog krivičnog djela.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-736/14 od 15. februara 2017. godine, stav 39, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 16/17, krivični postupak, elementi bića krivičnog djela, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da, u nedostatku odredbi (zakona) kojima bi bila regulirana visina stanarine posebnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava, „zaštićenim stanarima“, sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i propust u stambenom zakonodavstvu (kojim bi bila propisana visina stanarine) nadomjestiti putem sudske prakse.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2804/14 od 7. marta 2017. godine, stav 38, naknada za korištenje stana, „zaštićeni stanari“, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama organa uprave i sudova ostala nedovoljno razjašnjena primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 47a. stav 6. Zakona o prodaji stanova, u pogledu dodjele zamjenskih stanova apelantu koji, pored državljanstva Urugvaja, posjeduje i državljanstvo BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3056/14 od 22. marta 2017. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/17, nacionalizacija, zamjenski stanovi, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u žalbenom postupku djelimičnim uvažavanjem žalbe i preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade štete, koja je potvrđena u revizijskom postupku, propustio dovesti iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, u vezi s tim, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete, zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišavanja slobode, u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-754/14 od 30. marta 2017. godine, stav 33, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/17, naknada štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH, stavove iz ove odluke slijede sljedeće odluke br.: AP-754/14 od 31. marta 2017. godine, AP-4364/16 od 16. decembra 2018. godine i AP-3629/17 od 13. februara 2019. godine
Kada se imaju u vidu sve relevantne zakonske odredbe, i to posmatrane u njihovoj ukupnosti, činjenica da utvrđeni rok za podnošenje zahtjeva za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela nije striktan, već je određen krajnji rok za podnošenje zahtjeva, kao i različite situacije koje zakon propisuje u vezi s pokretanjem postupka, ali i (najznačajnije) činjenica da zakon nije jasno propisao šta se dešava ako se rok ne ispoštuje, nameće se logičan zaključak da se ne radi o striktnom roku i obaveznom roku čije nepoštovanje vodi zastari vođenja postupka, već o roku koji upućuje na dužinu trajanja postupka, odnosno roku u kojem bi postupak trebalo da se završi. Stoga, nakon analize koja je posljedica pitanja koja pokreće apelant, Ustavni sud smatra da je prihvatljiv i da nije proizvoljan način na koji redovni sud tumači normu, odnosno iz kojeg proizlazi da je obavezni rok za podnošenje zahtjeva za tužioca jasno propisan, dok su ostali rokovi instrukcioni i upućuju na rok u kojem bi trebalo da se okonča postupak ili da se održi rasprava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5430/14 od 22. maja 2017. godine, st. 32−33, oduzimanje novčanog iznosa stečenog izvršenjem krivičnog djela, apelant „problematizira“ odredbu člana 29. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, nema povrede člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je revizijsko vijeće Suda BiH propustilo da dovede iznos dosuđene nematerijalne štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, u vezi s tim, zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete, zbog neosnovanog lišavanja slobode, u okolnostima konkretnog slučaja odmjeren proizvoljno.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3475/14 od 6. jula 2017. godine, stav 49, visina naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
