U pogledu apelantovih tvrdnji kojima osporava osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je jasno naveo osnovne karakteristike i vrste ugovora o faktoringu koji u tom trenutku nije bio propisan u zakonskim odredbama, te je polazeći od člana 5. ugovora, kojim je propisano da će apelant izvršiti povrat ukupnog iznosa kredita s pripadajućim kamatama, zaključio da je tužilac imao pravo od apelanta zahtijevati povrat iznosa kredita s obzirom na to da mu apelantovi kupci nisu isplatili iznose koji su navedeni u fakturama. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da apelant u prilog svojim tvrdnjama da je tužilac trebao prema njegovim kupcima preduzimati pravne radnje s ciljem naplate potraživanja u apelaciji ne ukazuje ni na jednu odredbu ugovora ili aneksa iz kojih bi proizlazila navedena tužiočeva obaveza, odnosno činjenica da se u konkretnom slučaju radilo o faktoringu bez regresa. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke vještaka ekonomske struke na kojima je Vrhovni sud zasnivao svoju odluku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je prihvatio zaključke Općinskog suda, proizlazi da je odluka o visini potraživanja donesena na osnovu pravila o teretu dokazivanja, te da je apelant, kojeg je tokom postupka zastupao punomoćnik, imao mogućnost osporavanja tog nalaza, o čemu su se redovni sudovi jasno izjasnili. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja, te u okolnostima konkretnog predmeta, iz načina na koji je interpretiran sadržaj nalaza i mišljenja vještaka nema ništa što ukazuje da je na osnovu tog nalaza i mišljenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju kako u pogledu visine osnovnog duga tako i kamata.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4106/17 od 17. jula 2019. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/19, ugovor o faktoringu, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u predmetnom postupku okončanom pobijanom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino raspravno načelo, niti je došlo do povrede parničnog postupka u situaciji kada je Osnovni sud, koristeći se svojim diskrecionim pravom u smislu člana 12. stav 1. ZPP-a, raspravio pitanje bračne imovine kao prethodno pitanje, a apelantici je bilo omogućeno iznositi činjenice i dokaze u prilog svojim tvrdnjama, pri čemu su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza rasvijetlili relevantne okolnosti slučaja utvrđujući da su se stekle materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikove radnje, u smislu člana 281. ZOO-a, za što su dali dovoljno jasna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim ispitavši sve apelanticine relevantne prigovore koje u apelaciji ponavlja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3516/17 od 10. septembra 2019. godine, stav 42, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 66/19, raspravno načelo, bračna imovina, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja o tome da apelantima ne pripada izlučno pravo u stečajnom postupku budući da nisu mogli dokazati da su vlasnici imovine čije su izlučenje tražili.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4631/17 od 30. oktobra 2019. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 76/19, spor koji se tiče prava apelanata da u stečajnom postupku postave zahtjev za izlučenje vlastite imovine iz stečajne mase, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi obavezali apelanticu na naknadu štete bez relevantnog ispitivanja osnova za takvu naknadu u svjetlu zakonskog okvira koji propisuje obavezu podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke Komisije (CRPC) na upravno izvršenje u prekluzivnom roku, što, u protivnom, dovodi ex lege do gubitka stanarskog prava, zbog čega sama odluka Komisije o potvrđivanju stanarskog prava ima značaj tek podnošenjem zahtjeva za njeno upravno izvršenje pred nadležnim tijelima uprave, o čemu je Ustavni sud u svojoj praksi usvojio jasno stajalište. Pri tome redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali ni relevantno obrazloženje o prigovoru zastare potraživanja, u smislu člana 376. ZOO-a, i apelanticinoj odgovornosti za potraživanu štetu u okolnostima kada je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan devastirana uslijed više sile, odnosno ratnih dešavanja, što je bio razlog da se ta zgrada potpuno sruši nakon rata na osnovu odluka nadležnih tijela u Mostaru.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-102/18 od 27. novembra 2019. godine, stav 64, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 83/19, naknada materijalne štete nastale u ratu, izvršenje odluke CRPC-a, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporenih presuda izostalo razumno i dovoljno obrazloženje o razlozima za zasnivanje nadležnosti Suda BiH prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4061/16 od 6. februara 2020. godine, stav 83, krivični postupak

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da prigovor apelanata u vezi s nedostatkom aktivne legitimacije i postojanjem pravnog interesa na strani tužilaca, kao bivših dioničara apelantice „Poljooprema“, ispitaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji su ih obavezivali da daju logične i uvjerljive razloge koji bi ukazali da tužioci, zaista, imaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i brisanje upisa prava vlasništva apelanta „Mallain“ u zemljišnim knjigama.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2321/18 od 11. marta 2020. godine, stav 66, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno postojanje tužiočevog pravnog interesa za podizanje tužbe radi utvrđenja iz člana 54. stav 2. ZPP-a

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, prihvatajući sve dokaze tužilaštva na kojim su i zasnovali svoju odluku, te odbijajući sve apelantove prijedloge u vezi s ovim dokazima bez valjanog obrazloženja, stvorili neopravdanu prednost na strani tužilaštva, a što je za posljedicu imalo da apelantu bude onemogućeno da s uspjehom ospori optužbe podnesene protiv njega.   
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3017/18 od 8. aprila 2020. godine, stav 59, krivični postupak

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporeno rješenje (kojim je izvršenje obustavljeno jer izvršnom ispravom nije određen predmet i obim činidbe koju izvršenik treba da izvrši) kada je Okružni sud, upuštajući se u preispitivanje izvršne isprave, koja posjeduje elemente iz člana 27. stav (1) ZIP-a, narušio princip formalnog legaliteta i princip zaštite svih stranaka u izvršnom postupku, te kada je izostalo obrazloženje zašto su predmetne činidbe na način kako su određene nemoguće.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-613/19 od 28. oktobra 2020. godine, stav 57, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 74/20, građanski postupak, podobnost izvršne isprave za izvršenje

Osporenim rješenjem povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koji je usvojio reviziju tužene i drugostepenu i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbacio apelantov tužbeni zahtjev zbog presuđene stvari, prilikom zaključivanja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, propustio izložiti jasan stav o načinu na koji se može tražiti naknada izgubljene zarade i isplata doprinosa u smislu člana 130. ZOR-a, zatim cijeniti razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u ranijoj pravomoćnoj presudi i te razloge dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom koji je postavljen u konkretnom predmetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-488/19 od 10. novembra 2020. godine, stav 42, primjena principa ne bis in idem u građanskom postupku, res iudicata

Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku (povodom naknade nematerijalne štete) povrijeđeno pravo apelantice Bosne i Hercegovine na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su u osporenoj presudi Vrhovnog suda i u potvrđenom dijelu presude Općinskog suda izostali razlozi i obrazloženje zbog kojih su ti sudovi odstupili od dosljedne sudske prakse u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani apelantice za naknadu štete proistekle iz rata, zatim obrazloženje Vrhovnog suda o tome zašto je promijenjen stav Građanskog vijeća iz 2011. godine, prema kojem apelantica nije pasivno legitimirana da tužiocima nadoknadi štetu proisteklu iz rata, posebno imajući u vidu da u međuvremenu nije došlo ni do kakvih društvenih promjena, evolucije društvenih odnosa ili promjene zakonodavstva ili Ustava BiH, te zato što nije obrazloženo zbog čega čak i sam Vrhovni sud donosi različite odluke o istom pitanju nakon promjene prakse iz 2014. godine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1797/19 od 21. januara 2021. godine, stav 39, ratna šteta, pasivna legitimacija

Postoji kršenje prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantica za utvrđivanje očinstva vještačenjem metodom DNK, a koje je prvostepeni sud odobrio i zakazao u skladu s odredbom člana 302. stav 5. Porodičnog zakona, ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, već se u datim okolnostima primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 302. Porodičnog zakona, čini proizvoljnom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-94/21 od 17. februara 2021. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 14/21, utvrđivanje očinstva metodom DNK

Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, u vezi sa zaključkom o postojanju vanknjižnog vlasništva za vrijeme trajanja bračne zajednice, osim pozivanja na činjenicu zaključenja Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanju poslovnog objekta i stjecanja prava suvlasništva i upisa predbilježbe (ugovor), nije razmotrio normativni pravni okvir koji regulira pravna djelovanja upisa predbilježbe stjecanja prava vlasništva, kao uvjetnog i privremenog upisa prava na nekretninama. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je prvoapelant, zaključivanjem ugovora i upisom predbilježbe stjecanja prava suvlasništva stekao vanknjižno suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, a na osnovu kojeg zaključka je zauzeo stanovište da suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini predstavlja bračnu stečevinu i usvojio tužbeni zahtjev. S obzirom na to da obrazloženje osporene odluke ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira koji regulira pravno djelovanje predbilježbe, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relevantan aspekt koji je od utjecaja na konačnu odluku u konkretnom sporu, došlo je do povrede prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1762/20 od 8. septembra 2021. godine, st. 30. i 31, postupak utvrđivanja bračne stečevine

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3879/20 od 3. decembra 2021. godine, stav 71.

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u predmetnom postupku nije poštovan osnovni zahtjev krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, te kada u postupku, posmatranom u cjelini, nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučujućih činjenica jer nije izvršena odgovarajuća analiza i ocjena svih izvedenih dokaza njihovim dovođenjem u uzajamnu logičnu vezu niti je dato obrazloženje o njihovoj saglasnosti ili proturječnosti na način koji je povoljniji za apelanta, čime je povrijeđen princip in dubio pro reo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1478/20 od 9. februara  2022. godine, stav 63, krivični postupak

Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu zauzeli drugačiji stav o spornom pitanju da li se povreda koju je apelant zadobio na rekreaciji van radnog mjesta, ali u toku radnog vremena, uz usmenu saglasnost poslodavca, može smatrati povredom na radu, te da li poslodavac snosi odgovornost za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti iz člana 173. ZOO-a. Imajući u vidu obrazloženje drugostepenog vijeća Suda BiH, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju nisu obuhvaćeni svi relevantni faktori koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odlučenja posebno uzeo u obzir djelatnost poslodavca i potrebu takve državne službe da njeni zaposlenici budu fizički spremni, te u tom kontekstu utvrdio da je redovna rekreacija, koja se odvijala svakog četvrtka uz usmenu saglasnost poslodavca koji im je omogućavao izlazak u toku radog vremena (bez obzira na privatni izlazak), bila u svrhu potreba radnog mjesta i u vezi s apelantovim radom u takvoj službi. Ustavni sud smatra da su ove okolnosti bile relevantne a koje je drugostepeno vijeće Suda BiH propustilo da cijeni, jer iz obrazloženja osporene presude nije vidljivo da je to vijeće prilikom odlučenja uzelo u obzir djelatnost poslodavca koja od policijskih službenika zahtijeva fizičku spremu, te da i u tom kontekstu ispita da li je ta redovna aktivnost zaista mogla biti u svrhu radnog mjesta koje apelant u SIPA-i obavlja (inspektor), u vezi sa činjenicom da je poslodavac takvu aktivnost u toku radnog vremena odobrio. Ustavni sud smatra da ovaj propust drugostepenog vijeća Suda BiH posljedično upućuje na zaključak da obrazloženje osporene presude nije u skladu sa standardima na koje je prethodno ukazano, odnosno ne sadrži mjerilo relevantnosti jer ne obuhvata sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1936/20 od 23. februara 2022. godine, st. 36−41, naknada štete zbog povrede na radu

Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada sud nije dozvolio preinačenje tužbe zato što nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti, niti zato što utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju kao prethodnog pitanja nije unio u izreku presude kojom je odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu za raskid spornog ugovora, budući da su o ovim pitanjima sudovi u osporenim odlukama dali jasna i dovoljna obrazloženja koja ne ostavljaju bilo kakav utisak o proizvoljnom odlučivanju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3235/20 od 6. aprila 2022. godine, stav 36, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 23/22, odbijanje preinačenja tužbe, odlučenje u vezi s ništavošću ugovora o doživotnom izdržavanju po tužbi kojom je apelant tražio raskid tog ugovora

Ustavni sud smatra da način na koji su sudovi opisali postupak kako su došli do zaključka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti „van svake razumne sumnje“, prihvatajući iskaz svjedoka − policijskog službenika, koji je „utvrdio da su počinjeni prekršaji“ na osnovu njegovih saznanja koja je iznio u postupku, a bez daljnjih dokaza koji to potkrepljuju i obrazloženja kojim se to razlozima rukovodio pri zaključku, sigurno ne ispunjava potreban standard iz aspekta obrazložene odluke. Pritom, Ustavni sud ukazuje da ne ulazi u to da li je apelant stvarno odgovoran ili ne, nego se samo ukazuje na nedostatak obrazloženja u vezi s dokazima iz kojih navedeno proizlazi u konkretnim rješenjima kojim je utvrđena prekršajna odgovornost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-271/21 od 20. aprila 2022. godine, stav 46, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH

U vezi s obrazloženjima iz osporenih presuda, Ustavni sud ukazuje da je, prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djeteta, sud dužan u smislu odredbi člana 215. stav 1. Porodičnog zakona, utvrditi prije svega okolnosti – činjenice od kojih zavisi ocjena svakodnevnih potreba djeteta (hrana, odjeća, higijena) s obzirom na uzrast djeteta, kao i potreba za njegovo školovanje. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku, redovni sudovi, osim što su utvrdili da je apelantica imala osam godina i išla u produženi boravak kada je donesena ranija odluka o izdržavanju, ali da više ne boravi u produženom boravku, za šta je mjesečno plaćano 235,00 KM, nisu, u smislu odredbi člana 215. Porodičnog zakona, utvrdili okolnosti od kojih zavisi ocjena svakodnevnih i uobičajenih apelanticinih potreba neophodnih za njenu egzistenciju, kao ni potreba za njeno školovanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema Konvenciji o pravima djeteta, u postupku utvrđivanja doprinosa za izdržavanje djece, treba voditi računa o tome da je konkretan interes djece uvijek primarna procjena relevantnih činjenica. U konkretnom slučaju, čini se da su Osnovni i Okružni sud ispitivali mogućnosti za izdržavanje djeteta samo na strani apelanticine majke, a da ništa konkretno nije navedeno o ocu, naprimjer: koliki je iznos socijalne pomoći koju otac prima u Njemačkoj, koliki su troškovi života u Njemačkoj u poređenju sa socijalnom pomoći koju otac prima, zašto je neizvjesno da se otac zaposli u Njemačkoj, te kakav je njegov odnos prema tome i sl. Prema Konvenciji o pravima djeteta, kao i prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona, najbolji interes djeteta treba da preteže nad interesom roditelja, a čini se da su ovaj važan standard redovni sudovi zanemarili u konkretnom slučaju vodeći računa prvenstveno o interesu oca kao tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u postupku utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djece treba voditi računa o tome šta je konkretan i najbolji interes djeteta, te da se dosudi iznos koji će zadovoljiti potrebe djeteta, bez obzira na nezaposlenost ili mala primanja roditelja koji je obveznik plaćanja doprinosa, jer je taj roditelj dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti, te da uloži i pojačane napore radi stjecanja zarade kako bi osigurao pristojnu egzistenciju svom djetetu (član 214. stav 3. Porodičnog zakona). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema adekvatnog i uvjerljivog obrazloženja u odnosu na glavno pitanje koje se tiče određivanja iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta (apelantice) koji mora biti određen u njenom najboljem interesu i dovoljan za potrebe u godinama u kojima je sada apelantica, te da se ne može zaključiti da je postupak u konkretnom slučaju proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka, u smislu prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-399/22 od 20. aprila 2022. godine, st. 31. i 32, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 31/22, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH

Postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud ispitivao prvostepenu presudu u dijelu u kojem se nije osporavala žalbom, a da nije dao bilo kakvo obrazloženje o tome zašto izlazi van pravila non ultra petitum (ne preko zahtjeva) koje član 221. ZPP-a stavlja u prvi plan, a navedenim članom se propisuju granice u kojima drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3589/20 od 8. juna 2022. godine, stav 45.

Osporenim odlukama povrijeđeno je pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno obrazložili svoje odluke, odnosno supsidijarno jamstvo izjednačili sa solidarnim jer nisu vodili računa o tome da je tužilac tokom postupka morao dokazati da je preduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe člana 1004. stav 1. ZOO-a pozvao tužene, među njima i apelantice, kao supsidijarne jamce na ispunjenje obaveze po osnovu ugovora.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4268/20 od 8. juna 2022. godine, stav 60.

Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenice, te donio odluku kojom je obavezao apelantice da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete (zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti usljed objavljivanja fotografije maloljetnog tužioca uz pojam strabizam/razrokost u udžbeniku „Biologija za 9. razred devetogodišnje osnovne škole“ iz 2013. godine, čiji je izdavač prvoapelantica, a autori drugoapelantica i trećetužena) solidarno isplate novčani iznos od 15.000 KM, koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda, pri čemu su ti sudovi dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za te odluke, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4112/20 od 22. juna 2022. godine, stav 44, građanski postupak, naknada štete

Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, tumačeći sporne ugovore (Ugovor o osnovima poslovne saradnje i Ugovor o korištenju komorske infrastrukture) u skladu s odredbom člana 99. ZOO-a, podržao stav prvostepenog suda da tim ugovorima nije konstituiran odnos zakupodavca i zakupca, već da se radi o ugovorima o poslovnoj saradnji kojim je pitanje korištenja poslovnih prostorija i ostale komorske infrastrukture uređeno kao trajno zajedničko korištenje uz zajedničko snošenje troškova. Uporište za takav stav, kako je to obrazloženo, Vrhovni sud je našao u odredbama čl. 1, 2, 3. i 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Na osnovu takvog stava o pravnoj prirodi spornih ugovora, Vrhovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se sporni ugovori raskinu i da se tuženi obaveže da se iseli iz poslovnog prostora i da mu isplati određeni novčani iznos na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora. Naime, Vrhovni sud je zaključio da nijedna ugovorna strana nije ispunjavala svoje ugovorne obaveze u pogledu troškova korištenja komorske infrastrukture jer Ugovor o organiziranju Agencije za logistiku i usluge, koja je trebala donijeti uputstvo – instrukciju o plaćanju spornih troškova, nikada nije ispunjen. Stoga je Vrhovni sud zauzeo pravni stav da apelantu ne pripada pravo na jednostrani raskid ugovora iz člana 124. stav 1. ZOO-a, već da se sporni ugovori mogu raskinuti jedino sporazumno, te da je apelant dužan i dalje omogućiti tuženom zajedničko korištenje poslovnog prostora jer tuženi ima pravo na korištenje poslovnog objekta u ugovorenom obimu, u smislu odredbe člana 128. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Dovodeći navedene odredbe ZOO-a Zakona o vanjskotrgovinskoj komori BiH i Zakona o stvarnim pravima u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je o tome dato u osporenoj presudi, Ustavni sud, u specifičnim činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, smatra da je Vrhovni sud sva sporna pravna pitanja riješio i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje, te da nema ništa što bi ostavilo utisak proizvoljnosti u odlučivanju. Pritom, Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona, već o tumačenju spornih ugovora u skladu s relevantnim normativnim okvirom, uz uvažavanje specifičnosti konkretnog spora i činjenicu da je apelant pravni sljednik Privredne komore BiH koja je zaključila sporne ugovore s tuženim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4710/20 od 7. septembra 2022. godine, st. 40. i 41, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 64/22, pravna priroda ugovora, raskid ugovora; nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.е) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom kojom je poništeno kao nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada sudovi propuste ispitati je li, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a u vezi s odredbom člana 114. ZOR-a, tužba u konkretnom slučaju podnesena u zakonskom roku iako po zakonu na blagovremenost tužbe paze po službenoj dužnosti, kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4754/20 od 7. septembra 2022. godine, stav 41, radni odnos

Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbi člana 115. Zakona o premjeru i katastru kojim je propisano da je predbilježba uvjetni, privremeni upis prava na nekretninama kojom se stjecanje, prenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3211/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 28). Međutim, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u obrazloženju presude uopće nije bavio analizom konkretne zakonske norme kojom je regulirano, između ostalog, stjecanje prava na nekretnini u slučaju naknadnog opravdanja predbilježbe, niti je ovu zakonsku odredbu doveo u vezu s okolnostima konkretnog predmeta. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, osim konstatacije i zaključka da je izvršena predbilježba i naknadno opravdanje predbilježbe, u obrazloženju osporene odluke nije razmotrio pitanje njenog pravnog učinka. Naime, nije sporno da je apelant izvršio predbilježbu na osnovu ugovora iz 1991. godine, ali Vrhovni sud nije obrazložio šta je tom predbilježbom apelant stekao, tj. da li se imovina stječe samim upisom predbilježbe ili njenim naknadnim opravdanjem. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer Vrhovni sud, nakon odluke Ustavnog suda kojom je već jednom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedostatka u obrazloženju odluke tog suda, nije uvažio stavove koje je Ustavni sud iznio u Odluci broj AP-1762/20 i nije razmotrio pravno djelovanje upisa predbilježbe.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3921/21 od 2. novembra 2022. godine, st. 35. i 41.