Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.
• Odluka broj U-13/01 od 31. augusta 2001. godine

Ustavni sud nije nadležan da preispituje oduke CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom. Također, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju Federalno ministarstvo odbrane CRPC-u podnijelo zahtjev za ponovno preispitivanje predmetne odluke, o kojem CRPC još nije odlučio, kao i da ne postoji zaključak o deložaciji koji je izdao nadležni stambeni organ, kojim se apelantu nalaže da mora napustiti predmetni stan.
• Odluka o dopustivosti broj AP-223/04 od 17. marta 2004. godine

U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv informacije organa uprave jer ona nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-141/04 od 29. septembra 2004. godine

Ustavni sud nije nadležan da odlučuje u predmetu u kojem je iz stanja spisa i apelantovih navoda jasno da apelantova namjera nije bila podnošenje apelacije Ustavnom sudu, već izjavljivanje žalbe protiv odluke o prigovoru imuniteta u smislu nadležnosti utvrđene odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, ali je ona zbog pogrešne pravne pouke suda pogrešno upućena Ustavnom sudu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-617/04 od 29. septembra 2004. godine, st. 8. i 9.

Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv javnog oglasa jer on nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ga je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-704/04 od 14. oktobra 2004. godine, stav 4.

Ustavni sud nema nadležnosti da preispituje odluke Komisije za imovinske zahtjeve s ciljem razjašnjavanja pravne pozicije relevantne za te odluke.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1206/05 od 15. juna 2005. godine, stav 4;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1524/05 od 14. marta 2006. godine, stav 8;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1827/05 od 20. oktobra 2006. godine, stav 8.

Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv akata koji nemaju svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ih je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nemaju svojstvo odluke u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-624/04 od 28. juna 2005. godine, stav 5, upravni spor koji se ticao promjene namjene poljoprivrednog zemljišta, apelacija nedopustiva zbog nenadležnosti suda za odlučivanje, proteka roka, neiscrpljivanja pravnih lijekova, ratione materiae inkompatibilnosti sa Ustavom

Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opći akt, sam po sebi, krši neka od ustavnih prava apelanata.
• Odluka o dopustivosti broj AP-666/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 4, apelanti su podnijeli apelaciju protiv čl. 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova jer smatraju da oni krše njihova prava na zabranu diskriminacije, apelacija je nedopustiva zbog nenadležnosti za odlučivanje;
• Odluka o dopustivosti broj AP-905/08 od 4. septembra 2008. godine, stav 4.

Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma jer se Komisija ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini zato što vrši svoje funkcije van standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-736/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 6.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o apelaciji kojom se ne pobija nikakva presuda suda u Bosni i Hercegovini, odnosno odluka u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda, već se apelacija odnosi na zahtjev za pružanje pomoći za izgradnju porodične kuće porušene u ratu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2077/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 4.

Imajući u vidu da apelant u apelaciji nije naveo da osporava navedene presude redovnih sudova, kao ni konkretna ustavna prava za koja smatra da su mu povrijeđena, već je naveo svoje nezadovoljstvo postupanjem poslodavca i istakao molbu radi isplate otpremnine, Ustavni sud je tu apelaciju protumačio tako da se apelant direktno obraća Ustavnom sudu tražeći da mu pomogne radi isplate otpremnine od ranijeg poslodavca. U vezi s tim, naglašava se da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud nije nadležan za pružanje takve vrste pomoći. Naime, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1076/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 4.

Ustavni sud ima, između ostalog, nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da nije nadležan da odlučuje o apelaciji kojom se ne pobija nikakva konkretna presuda suda u Bosni i Hercegovini, odnosno odluka u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1165/05 od 9. maja 2006. godine, stav 6, apelacija podnesena protiv odluke Općinskog vijeća;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1337/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 7, apelacija podnesena protiv dopisa načelnika Općine Velika Kladuša;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1356/05 od 27. juna 2006. godine, stav 6, apelacija podnesena protiv akta Kantonalnog javnog pravobranilaštva;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1362/05 od 20. septembra 2006. godine, stav 30, apelacija podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektiranju i upravljanju

Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o žalbi na rad tržišnih inspektora jer ne postoji presuda ili odluka koju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“ da bi se onda ona mogla osporavati apelacijom.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2243/05 od 20. septembra 2006. godine, stav 3.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju osporava odluka CRPC-a, donesena nakon Sporazuma od 20. maja 2004. godine, kao što je bio slučaj i u ranije navedenoj odluci Ustavnog suda broj AP-2633/05 od 12. aprila 2006. godine, to Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom i obrazloženjem iz citirane odluke, smatra da nije nadležan za odlučivanje.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1440/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 7;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1604/05 od 20. septembra 2006. godine, st. 8. i 9;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1882/05 od 13. oktobra 2005. godine, st. 7. i 8;
• Odluka o dopustivosti broj AP-105/08 od 21. jula 2010. godine, st. 16. i 17, dužina trajanja postupka pred CRPC-om

Budući da su odluke CRPC-a konačne i obavezujuće, a da po Sporazumu imaju istu pravnu snagu kao i odluke prethodnog CRPC-a, proizlazi da je ustavnopravni položaj ovog CRPC-a nakon 20. maja 2004. godine ostao nepromijenjen, to je tijelo sui generis koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini, pa stoga Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke jer CRPC vrši svoje funkcije van standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2346/07 od 13. septembra 2007. godine, stav 14.

U slučaju u kojem apelant navodi samo povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o podnesenoj apelaciji jer ona, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1006/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 10.

Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da nema nadležnost da preispituje odluke Doma i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. To pravno stanovište se može zauzeti i u vezi s odlukama Ustavnog suda koje je donio u predmetima izvorno primljenim kod bivšeg Doma (označenih kao CH). Iako se formalnopravno radi o odlukama Ustavnog suda, te odluke se utoliko razlikuju od „uobičajenih“ predmeta i odluka Ustavnog suda zato što se one tretiraju po Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, što Ustavni sud postupa po posebnim pravilima procedure, te što za njih važi ista praksa Ustavnog suda kao da se radi o odlukama Doma, tj. Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2479/07 od 25. januara 2008. godine, stav 12.

Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Prema navedenim odredbama, Ustavni sud, u okviru apelacione nadležnosti, može da razmatra apelacije podnesene protiv presude, odnosno odluke kojom je okončan neki postupak. Slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opći akt, sam po sebi, krši neka od apelanticinih ustavnih prava.
• Odluka o dopustivosti broj AP-905/08 od 4. septembra 2008. godine, stav 4.

Za razliku od situacije kad VSTV postupa u disciplinskom postupku, koji u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda pod određenim uvjetima ima karakter krivičnog postupka, u konkretnom slučaju VSTV je postupao u granicama svog javnopravnog ovlaštenja da osigura nezavisno i nepristrano pravosuđe u postupku imenovanja nosioca pravosudne funkcije, odnosno poništenja odluke o imenovanju na tu funkciju. Stoga, odluka u takvom postupku, budući da ima cilj da osigura nezavisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe u cjelini, nije po svom pravnom značaju ista kao odluka donesena u disciplinskom postupku protiv sudija i tužilaca, gdje se utvrđuje pojedinačna disciplinska, odnosno krivična odgovornost nosioca pravosudne funkcije u postupku za koji je Ustavni sud već ustanovio da ima karakter sudskog odlučivanja. Ustavni sud smatra da u ovom segmentu svoje nadležnosti VSTV vrši uspostavljanje profesionalnog i djelotvornog sudskog sistema, te da osporena odluka nije odluka sudskog organa, već odluka nezavisnog i samostalnog organa Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da VSTV u konkretnom slučaju nije postupao u svojstvu tribunala, pa samim tim ni osporena odluka nema svojstvo presude. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv odluke VSTS-a o poništenju imenovanja apelanta na dužnost tužioca u Okružnom tužilaštvu jer to nije odluka koja ima svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1091/07 od 14. aprila 2010. godine, st. 9. i 10.

Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra odluku Ustavnog suda FBiH iz apstraktne nadležnosti, odnosno da razmatra da li odluka entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut/promijenjen neki zakon, odnosno opći akt krši neka od apelantovih ustavnih prava.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2391/07 od 27. novembra 2010. godine, stav 13, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 48/11, izmjena prakse zauzete u predmetu broj U-5/99 kada je riječ o odlukama entitetskih ustavnih sudova donesenih u postupku ocjene ustavnosti

Kako u konkretnom slučaju apelant, u suštini, nije ni pokrenuo apelacioni postupak u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, već je samo podnio zahtjev za donošenje sudske mjere osiguranja u smislu Zakona o parničnom postupku zato što takvu mjeru nije ishodio u parničnom postupku pred redovnim sudom, Ustavni sud smatra da, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav (1) Pravila Ustavnog suda, nije nadležan za odlučivanje o takvom zahtjevu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-4142/11 od 20. decembra 2011. godine, stav 8, apelant se obratio Ustavnom sudu podneskom koji je eksplicitno nazvao „zahtjev za donošenje privremene mjere“ ne povezujući taj zahtjev sa osporavanjem bilo koje odluke nadležnog suda

S obzirom na to da i u konkretnom slučaju apelanti apelacijom osporavaju odluku Ustavnog suda FBiH o neusaglašenosti odredbi Zakona o notarima s entitetskim ustavom, Ustavni sud,  podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, smatra da nije nadležan da razmatra navedenu odluku entitetskog ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2567/16 od 16. februara 2018. godine, stav 9, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 17/18, odluke entitetskih ustavnih sudova donijete u okviru apstraktne nadležnosti