S obzirom na to da je žalba izjavljena na prvostepeno rješenje bila neblagovremena, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj U-21/03 od 23. marta 2004. godine, stav 4;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1181/05 od 13. juna 2006. godine, st. 7. i 8.

U slučaju kada su redovni sudovi odbacili tužbu kao neblagovremenu i nisu odlučivali o meritumu ne postoje pravne pretpostavke za razmatranje apelacije jer apelant, u skladu s pravilima o iscrpljivanju pravnih lijekova, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom i protiv koje se može podnijeti apelacija Ustavnom sudu.
• Odluka o dopustivosti broj U-92/03 od 17. marta 2004. godine, stav 8;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1247/05 od 20. decembra 2005. godine, st. 10. i 11;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1295/05 od 27. juna 2006. godine, stav 6;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1473/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 9.

Apelantica je propustila da iskoristi zakonsku mogućnost da uloži reviziju protiv osporene presude Kantonalnog suda u skladu sa članom 26. Zakona o vanparničnom postupku. Dakle, apelantica je mogla da uloži reviziju, ali to nije učinila, pa shodno tome za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj U-29/03 od 19. aprila 2004. godine, stav 12, vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1141/05 od 9. maja 2006. godine, stav 6.

Neizjavljivanjem prigovora u redovnom prekršajnom postupku apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-687/04 od 29. septembra 2004. godine, stav 8.

Apelacija ne ispunjava uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu ukoliko apelanti nisu ispoštovali rok za podnošenje žalbe protiv rješenja prvostepenog organa uprave, te ukoliko nakon rješenja drugostepenog organa uprave protiv tih rješenja nisu pokrenuli upravni spor. Tužba u upravnom sporu protiv konačnih rješenja organa uprave se smatra efektivnim pravnim lijekom i on se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije.
• Odluka o dopustivosti broj AP-565/04 od 9. decembra 2004. godine, stav 7.

U konkretnom slučaju, apelantov prijedlog za izvršenje je odbijen kao neuredan, što znači da nije ispunjavao formalne uvjete tog pravnog lijeka, pa se pobijano rješenje ne može smatrati konačnom odlukom, odnosno apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-355/04 od 23. marta 2005. godine

Uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova nije ispunjen ukoliko je apelantica propustila da, zbog nedonošenja odluke o žalbi u zakonom propisanom roku, pokrene upravni spor.
• Odluka o dopustivosti broj AP-683/04 od 23. marta 2005. godine, stav 6.

U konkretnom slučaju, slijedeći pogrešnu pravnu pouku, apelant je podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta. Međutim, efektivni pravni lijek koji je apelantu bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora. Apelant ne treba da snosi posljedice pogrešne pravne pouke, date u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka data ne može da uspostavi stvarnu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za rješavanje u konkretnom slučaju. U pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresirane stranke su u obavezi da koriste propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci. Prema tome, apelant je bio dužan da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora.
• Odluka o dopustivosti broj AP-309/04 od 12. aprila 2005. godine, stav 12.

U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu protiv kojeg je mogao da podnese tužbu nadležnom općinskom sudu, kako je navedeno i u pravnoj pouci osporenog rješenja. Međutim, ovo pravno sredstvo apelant nije koristio, pa proizlazi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-970/05 od 18. maja 2005. godine, stav 7.

U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Uprave protiv kojeg je bilo moguće izjaviti žalbu drugostepenom organu uprave – Kantonalnom ministarstvu. Kako apelantica nije došla do konačne odluke u svom slučaju, koja bi mogla da bude predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom, već je apelaciju podnijela protiv prvostepenog rješenja, slijedi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1071/05 od 18. maja 2005. godine, stav 8;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1287/05 od 20. oktobra 2006. godine, stav 6.

Apelanti su u apelaciji naveli da im je onemogućen povratak u njihove nekretnine jer su uslijed ratnih dejstava uništene, te im je tako nanesena i materijalna i nematerijalna šteta. Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da apelanti nisu pokrenuli nikakav postupak radi naknade štete u skladu s pozitivnim propisima kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1303/05 od 13. septembra 2005. godine, stav 4;
• Odluka o dopustivosti broj AP-965/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 5;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1254/05 od 27. juna 2006. godine, stav 4;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1633/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 6.

Apelanticin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca u vezi s rješenjem Ministarstva od 1. jula 2005. godine odbačen je osporenim rješenjem, uz obrazloženje da je apelantici bila osigurana sudska zaštita u vidu pokretanja upravnog spora koji apelantica nije pokrenula. Dakle, apelantica, u smislu načela navedenog u prethodnom stavu ove odluke, nije ispoštovala formalne zahtjeve ovog pravnog lijeka i nije došla do konačne odluke koja bi mogla da bude predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, u odnosu na ovaj dio apelanticinih navoda, apelantica je propustila da iscrpi djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2111/05 od 16. januara 2006. godine, stav 8.

U konkretnom slučaju apelantica protiv rješenja Federalne komisije nije tužbom pokrenula upravni spor prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, te tako pokušala ishodovati meritornu sudsku odluku s ciljem zaštite svojih prava. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-475/05 od 9. februara 2006. godine, stav 5;
• Odluka o dopustivosti broj AP-898/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 5.

U konkretnom slučaju apelant se, u suštini, žali na neizvršenje odluke Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Međutim, apelant nije podnio prijedlog za izvršenje ove odluke, iako je imao tu mogućnost u skladu sa članom 215. Zakona o izvršnom postupku. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1339/05 od 9. februara 2006. godine, stav 6;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1418/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 6.

Ukoliko apelanti smatraju da imaju određeno novčano potraživanje prema „Sarajevo osiguranju“ d.d. Sarajevo zbog neisplaćivanja dividendi, imaju mogućnost da svoja potraživanja ostvare u odgovarajućem sudskom postupku, a što apelanti nisu učinili. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1351/05 od 9. februara 2006. godine, stav 6;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1885/05 od 14. marta 2006. godine, stav 9.

U konkretnom slučaju postupak u apelantovom predmetu nije završen jer nadležni organ nije odlučio o njegovom zahtjevu. Međutim, apelant nije podnio žalbu nadležnom drugostepenom organu, odnosno nije podnio žalbu drugostepenom organu kao da je njegov zahtjev odbijen, iako je takvu mogućnost imao shodno odredbi člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku Federacije BiH. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1101/05 od 9. februara 2006. godine, stav 6.

Kada apelant protiv rješenja o određivanju i produžavanju pritvora, protiv kojih je imao pravo ulaganja žalbe, djelotvornog pravnog lijeka, i o tom pravu bio poučen, nije ulagao žalbu, slijedi da nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
• Odluka o meritumu broj AP-263/05 od 14. marta 2006. godine, stav 17, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1346/05 od 13. jula 2005. godine, stav 9.

Apelanti sami navode da nisu pokretali nikakvu tužbu za zaštitu ustavnog prava na imovinu. S obzirom na to da član 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, iz toga proizlazi da je neophodan uvjet za ocjenu da li su povrijeđena nečija ustavna prava postojanje presude ili odluke nadležnih organa, odnosno sudova. U konkretnom slučaju apelanti nisu pokrenuli ni parnični niti upravni postupak radi utvrđivanja povrede njihovih vlasničkih prava pred nadležnim organima. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1139/05 od 14. marta 2006. godine, st. 5. i 6.

Kako odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije eksplicitno određeno da se protiv drugostepenog rješenja kojim je odbijen apelanticin zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini ne može pokrenuti upravni spor, proizlazi da apelantica prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije iscrpila sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-893/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 7.

Apelantica nije predočila bilo kakav dokaz kojim bi potkrijepila svoje navode da je nadležnom sudu podnijela tužbu protiv Odluke Komisije za prigovore poslodavca, te pokušala ishodovati meritornu odluku s ciljem zaštite svojih prava u skladu sa članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-911/05 od 12. aprila 2006. godine, st. 6. i 7.

U konkretnom slučaju apelantica je propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da protiv osporenog rješenja Osnovnog suda izjavi žalbu Okružnom sudu, zbog čega nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1142/05 od 9. maja 2006. godine, stav 6;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1217/05 od 9. maja 2006. godine, stav 7;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1227/05 od 9. februara 2006. godine, stav 13;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1480/05 od 9. novembra 2006. godine, stav 13.

Očigledno je da se u okolnostima ovog slučaja apelantov tužbeni zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla da budu raspravljena u parničnom postupku pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao da podnese predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1153/05 od 9. maja 2006. godine, stav 15;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1772/05 od 27. juna 2006. godine, stav 8.

U konkretnom slučaju apelant nije dostavio nikakav dokaz da se žalio, odnosno podnosio pritužbu na povredu svojih prava rukovodiocu KPZ Foča i Ministarstvu pravde, pa za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1237/05 od 9. maja 2006. godine, stav 6;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1719/05 od 20. septembra 2006. godine, st. 22. i 23.

Budući da je apelantica propustila da izjavi žalbu zbog toga što Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nije donijela odluku, njena apelacija podnesena Ustavnom sudu mora da bude odbačena kao nedopustiva jer za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1354/05 od 9. maja 2006. godine, stav 8.

U konkretnom slučaju apelantica radi utvrđivanja visine iznosa porodične penzije i isplate razlike neisplaćenih penzija u gotovom novcu, umjesto certifikata, nije pokrenula nikakav postupak pred nadležnim Federalnim zavodom za penzijsko-invalidsko osiguranje u skladu s pozitivno-pravnim propisima, odnosno nije zahtijevala donošenje odluke niti je iscrpila ostale raspoložive pravne lijekove kako bi došla do konačne i meritorne odluke koja bi mogla da bude predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2146/05 od 9. maja 2006. godine, stav 4.

U konkretnom slučaju apelanti nisu došli do konačne i meritorne odluke koja bi mogla da bude predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Stoga, apelanti, podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu protiv tužene koja nije pasivno legitimirana, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su samo formalno podnijeli tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati jer ona nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1256/05 od 27. juna 2006. godine, stav 9.

Apelant u postupku izvršenja pravomoćne presude, kao tražilac izvršenja, ima mogućnost da od Općinskog suda traži donošenje rješenja kojim će sud tuženim izreći novčanu kaznu zbog neizvršenja i tako ih obavezati da izvrše presudu, odnosno vrate apelanta na posao. Zatim, u vezi s apelantovim zahtjevom Ustavnom sudu da mu se prizna radni staž, apelant ima mogućnost da, u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku, protiv poslodavca pokrene parnični postupak radi uplate doprinosa i tako dođe do konačne odluke koja bi mogla da bude predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda, te tako nije ispunjen jedan od osnovnih formalnih uvjeta za razmatranje apelacije od strane Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1338/05 od 27. juna 2006. godine, st. 7. i 9;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1388/05 od 27. juna 2006. godine, stav 4.

Neblagovremenim podnošenjem žalbe nadležnom upravnom organu apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na osnovu koje upravni i sudski organi nisu mogli da meritorno odlučuju jer ona nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1842/05 od 13. juna 2006. godine, stav 6.

U konkretnom slučaju apelantica je mogla da tužbom kod nadležnog redovnog suda u parničnom postupku osporava Sporazum o isplati duga koji je potpisala s Vladom RS, odnosno da traži raskid navedenog sporazuma jer je svoju izjavu o odricanju prava na isplatu kamate dala uslijed mana volje, odnosno u zabludi, pod prinudom ili prevarom, te nakon toga da traži isplatu zakonske zatezne kamate.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2040/05 od 20. oktobra 2006. godine, stav 7.

U dokumentaciji spisa pred Ustavnim sudom nema dokaza da je apelantica pokrenula parnični postupak pred nadležnim sudom zbog nestalih pokretnih stvari iz njenog stana. Prema tome, budući da apelantica nije pokrenula parnični postupak protiv optužene radi namirenja svog potraživanja, kako ju je i uputio krivični sud, Ustavni sud konstatira da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2057/05 od 20. oktobra 2006. godine, stav 10.

Apelantica je propustila da traži ponavljanje upravnog postupka u kojem je doneseno konačno sporno prvostepeno rješenje, a koji bi se ponovio i bila bi donesena nova odluka da je u tom smislu podnesen prijedlog. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2177/05 od 9. novembra 2006. godine, stav 11.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporenom presudom apelantu prvo izrekao kaznu od dvije godine zatvora koja je predviđena sporazumom o priznanju krivice između apelanta i Kantonalnog tužilaštva, a zatim mu je, primjenom odredbe člana 54. KZFBiH, na koju upućuje odredba člana 56. stav 1. KZFBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Budući da je izrečena jedinstvena kazna zatvora izašla iz okvira sankcije predviđene sporazumom koji je sud prihvatio, apelant je imao pravo protiv te izrečene jedinstvene kazne podnijeti žalbu u kojoj bi osporio to što sud u jedinstvenu kaznu nije uračunao i ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca po Presudi Općinskog suda broj 07-58-K-02142707-K od 4. februara 2008. godine, te pravilnost opoziva uvjetne osude izrečene Presudom tog suda broj K-009723/06 od 20. juna 2006. godine, što su pitanja koja je postavio u apelaciji. U tom postupku apelant bi, dakle, osporavao primjenu drugih odredbi KZFBiH (član 56), a ne primjenu odredbi ZKPFBiH kojim je reguliran institut „priznanja krivice“ u kojem, prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 246. stav 4. tačka c) ZKPFBiH, „ne može podnijeti žalbu na krivično-pravnu sankciju koja će mu biti izrečena“.
• Odluka o dopustivosti broj AP-3246/08 od 29. juna 2011. godine, stav 13.

Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu da podnesu apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke, što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi u situaciji kada sam apelant ne izjavi prigovor i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom izvršnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam, odnosno obezvrijedio bi značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele da ishode konačnu odluku, ali će zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 17, razuman rok, izvršni postupak

Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek zbog nemogućnosti realizacije potraživanja iz radnog odnosa, dosuđenih pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda. Naime, apelanti smatraju da je država dužna iz svojih sredstava isplatiti apelantima iznose dosuđene pravomoćnom presudom Općinskog suda s obzirom na to da je izvršenik u većinskom vlasništvu države. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se, inter alia, odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stav: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istakli da bi se vlasnici preduzeća o kojima je riječ (odnosno Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kanton u slučaju TTU i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornim za dugove preduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih preduzeća. U tom smislu, aplikanti, između ostalog, navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu preduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi. [...] Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenim i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenim samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19, 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. [...]“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu pokrenuli postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno da nisu, na osnovu odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku, podnijeli deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 5. Zakona o privrednim društvima kako bi Vlada Tuzlanskog kantona, kao većinski vlasnik izvršenika, bila odgovorna za izmirenje predmetnih potraživanja, Ustavni sud zaključuje da apelanti u konkretnom slučaju nisu iscrpili pravne lijekove moguće po zakonu te su zbog toga predmetne apelacije nedopustive.
• Odluke o dopustivosti br. AP-1467/17 od 11. juna 2019. godine, stav 36, AP-4372/18 od 15. jula 2020. godine, AP-5011/19 od 10. novembra 2020. godine

Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u skladu sa članom 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji je stupio na snagu 1. januara 2021. godine, prije podnošenja apelacije podnijela zahtjev za ubrzanje postupka Osnovnom sudu s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, stav 13, razuman rok