Ukidanje proprio motu pravomoćnog naloga za restituciju imovine zbog pravne i činjenične nemogućnosti izvršenja naloga koja se ogleda u tome da su treća lica u međuvremenu izgradila objekte na spornom zemljištu • Kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Činjenice

Podnosioci predstavke su deset državljana Republike Sjeverne Makedonije.

Tokom 1950-ih od pravnih prednika podnosilaca predstavke (B. N. i S. N.) eksproprirane su dvije poljoprivredne parcele i isplaćena im je naknada. Domaći sudovi su 2001. godine proglasili podnosioce predstavke nasljednicima B. N. i S. N.

U decembru 2001. godine podnosioci predstavke su podnijeli zahtjev za restituciju Komisiji za restituciju tražeći povrat ekspropriranih parcela. Komisija za restituciju je u junu 2002. godine djelimično uvažila tužbeni zahtjev vrativši određene dijelove parcela. Ukazala je, između ostalog, na član Zakona o restituciji koji propisuje da se imovinom koja je predmet povrata ne može raspolagati nakon stupanja na snagu Zakona, te stoga smatra da se predmetno zemljište može vratiti jer su građevinske dozvole na spornom zemljištu izdate nakon stupanja na snagu Zakona o restituciji i njegovih izmjena, a građevinski radovi na spornim parcelama počeli su nakon podnošenja zahtjeva za restituciju. Nalog za restituciju postao je konačan u julu 2002. godine i podnosioci predstavke su na osnovu njega uknjižili svoja imovinska prava. U septembru 2002. godine zatražili su ulazak u posjed imovine.

Vrhovni sud je u novembru 2004. godine donio odluku kojom se sporni dijelovi parcela vraćaju podnosiocima predstavke jer su ti dijelovi bili neizgrađeni kada je Zakon o restituciji stupio na snagu, a takvi su ostali i nakon podnošenja zahtjeva za povrat.

Uslijedili su daljnji postupci koji su doveli do poništenja naloga za restituciju iz 2002. godine. To je učinjeno 2012. godine odlukom Komisije za restituciju koja je, između ostalog, konstatirala da je nakon izvršenog uviđaja i pokušaja izvršenja naloga za restituciju utvrdila da su dijelovi parcele zauzeti javnom ulicom, benzinskom pumpom i poslovnim prostorima za koje je postojala uredna dokumentacija, te da se ti dijelovi zemljišta stoga ne mogu vratiti. U postupku po žalbi Visoki upravni sud je 2014. godine ukinuo ovu odluku Komisije. Ovaj sud je, između ostalog, jasno istakao da je stanje predmetnog zemljišta promijenjeno tokom postupka povrata na osnovu građevinskih dozvola i tehničke dokumentacije koja nikada nije oduzeta.

Komisija za restituciju je 2014. godine ponovo proglasila nalog za restituciju iz 2002. godine djelimično ništavim. Ovu odluku je 2015. godine potvrdio Viši upravni sud zaključivši da je sporni dio naloga zakonski i faktički neizvršiv.

Navodi podnosilaca predstavke

Podnosioci predstavke su se žalili da je poništenjem proprio motu konačnog naloga za restituciju, kojim im je dodijeljeno vlasništvo nad zemljištem na kojem su izgrađeni benzinska pumpa i poslovni prostor, povrijeđena njihova prava zagarantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je istakao da su zahtjevi za restituciju, uprkos upravnom izvršnom postupku koji je pokrenut nakon što su na zemljištu izgrađeni privatni objekti, procjenjivani na osnovu statusa zemljišta u trenutku podnošenja zahtjeva. Prema mišljenju Evropskog suda, samo postojanje građevinske dozvole prije zahtjeva za restituciju bilo je irelevantno. Dalje je istakao da je odluka Komisije za restituciju iz 2014. godine bila u suprotnosti s ranijim presudama upravnih sudova i Vrhovnog suda i nije bila predvidiva za podnosioce predstavke koji su razumno mogli očekivati da će im u postupku upravnog izvršenja konačno biti vraćeno zemljište. Evropski sud je posebno istakao da je Vrhovni upravni sud svojom odlukom iz 2015. godine potpuno zanemario svoje prethodno obrazloženje ne dajući razloge za to. U vezi s tim, Evropski sud je ponovio da njegova praksa nameće dužnost davanja kvalitetnijeg obrazloženja u slučajevima odstupanja od prethodnog odlučenja.

Evropski sud je također naglasio da se činjenica da su vlasti dozvolile da se poslovni prostori izgrade suprotno Zakonu o restituciji ne može uzeti na štetu podnosilaca predstavke.

U konačnici, Evropski sud je zaključio da je poništenje konačnog naloga za restituciju iz 2002. godine, kao rezultat postupka koji je pokrenut radi upravnog izvršenja, potkopalo očekivanja podnosilaca predstavke da će obavezujuće odluke biti izvršene te ih lišilo mogućnosti da dođu u posjed imovine za koju su legitimno očekivali da će je dobiti. Stoga je miješanje u imovinska prava podnosilaca predstavke bilo u suprotnosti s principom zakonitosti i ne može se smatrati predvidivim u skladu s principima Konvencije, te je, shodno tome, nespojivo s pravom podnosilaca predstavke na mirno uživanje imovine.