Neopravdana, direktna diskriminacija na osnovu spola zbog odbijanja naknade u vezi s radnim odnosom trudnici koja je bila podvrgnuta vantjelesnoj oplodnji neposredno prije zasnivanja radnog odnosa • Finansijske obaveze nametnute državi tokom trudnoće žene ne mogu opravdati razliku u tretmanu na osnovu spola • Kršenje člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljica predstavke bila je u radnom odnosu, s kraćim prekidima, od 1993. godine do 1. novembra 2009. godine. Deset dana nakon što se podvrgla vantjelesnoj oplodnji sklopila je ugovor s trgovačkim društvom sa sjedištem u okolini Splita, 360 kilometara udaljenim od njenog mjesta boravišta. Dva mjeseca nakon sklapanja ugovora podnositeljica predstavke je podnijela zahtjev za isplatu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u trudnoći. Zavod za zdravstveno osiguranje je po službenoj dužnosti pokrenuo postupak preispitivanja statusa zdravstvenog osiguranja podnositeljice predstavke. Zavod je odbio prijavu podnositeljice predstavke na zdravstveno osiguranje zaključivši da podnositeljica predstavke nije bila zdravstveno sposobna za zasnivanje radnog odnosa jer se deset dana ranije podvrgla postupku vantjelesne oplodnje. Dalje je obrazloženo da je zasnivanje radnog odnosa bilo fiktivno i usmjereno na stjecanje naknade plaće za vrijeme odsutnosti s posla zbog komplikacija u trudnoći. Središnji ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje odbio je žalbu podnositeljice predstavke. Podnositeljica predstavke je podnijela tužbu Visokom upravnom sudu tvrdeći da je žrtva diskriminacije te se pozvala na Evropsku konvenciju i Zakon o suzbijanju diskriminacije. Visoki upravni sud je odbio tužbu podnositeljice predstavke i istakao da ona nije bila sposobna za zasnivanje radnog odnosa u mjestu koje je bilo udaljeno od njenog boravišta i na radnom mjestu koje je zahtijevalo putovanja. Ustavni sud je odbio njenu ustavnu tužbu i potvrdio odluke upravnih organa i Visokog upravnog suda.

Podnositeljica predstavke se žalila na povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog diskriminacije na osnovu spola i zbog postupka vantjelesne oplodnje kojem se podvrgla.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je istakao da se rješenje kojim se odbija status osiguranika po osnovu rada koji je proglašen fiktivnim zbog trudnoće podnositeljice predstavke može odnositi samo na žene. U predmetu podnositeljice predstavke takva odluka je predstavljala razliku u tretmanu na osnovu spola. Evropski sud je dalje naglasio da se trudnoća žene ne može smatrati prijevarnim ponašanjem te da zaštita javnih sredstava ne može predstavljati dovoljno važan razlog za opravdanje razlike u postupanju na osnovu spola.

Čak i pod pretpostavkom da je općenito spreman da prihvati zaštitu javnih sredstava kao legitiman cilj, Evropski sud je istakao da mora utvrditi da li je u kontekstu tog predmeta osporena mjera bila nužna za postizanje tog cilja. Upravo zbog činjenice da je podnositeljica predstavke stupila u radni odnos nedugo prije nego što je tražila predmetnu naknadu, nadležno upravno tijelo je na vlastitu inicijativu pokrenulo postupak preispitivanja njenog statusa osiguranika zbog sumnje da je njen ugovor o radu sklopljen samo kako bi ona mogla potraživati navedenu naknadu. Prema relevantnom zakonodavstvu, nadležna tijela su u svakom trenutku bila ovlaštena da provjere da li i dalje postoje okolnosti na kojima pojedinac zasniva svoj status u zdravstvenom osiguranju. Međutim, prema praksi nadležnih tijela, takvo preispitivanje u praksi je često usmjereno na trudnice te se žene koje su u visokom stepenu trudnoće sklopile ugovor o radu s određenim poslodavcem ili sa članovima uže porodice automatski svrstavaju u „sumnjivu” kategoriju radnika čiji radni odnos zahtijeva provjeru, iako prema domaćem zakonu nijedan poslodavac ne smije odbiti da zaposli trudnicu zbog njenog stanja. Evropski sud općenito takav pristup smatra problematičnim.

Evropski sud je dalje primijetio da su se prilikom odlučivanja o predmetu podnositeljice predstavke domaće vlasti ograničile na zaključak da je ona zbog vantjelesne oplodnje bila zdravstveno nesposobna za zasnivanje radnog odnosa, što implicira da je morala da se suzdrži od toga dok se njena trudnoća ne potvrdi. Taj pristup je bio u direktnoj suprotnosti s domaćim i međunarodnim pravom i jednak je obeshrabrivanju podnositeljice predstavke da traži posao zbog moguće trudnoće. Prethodno navedeno bilo je dovoljno za zaključak Evropskog suda da je podnositeljica predstavke bila diskriminirana na osnovu spola. Međutim, smatrao je potrebnim ukazati i na sljedeće činjenice: da je podnositeljica predstavke prije zasnivanja spornog radnog odnosa imala četrnaest godina radnog iskustva tokom kojih je redovno uplaćivala doprinose u obavezno zdravstveno osiguranje, zatim da je prilikom zasnivanja radnog odnosa bila svjesna činjenice da se podvrgla postupku vantjelesne oplodnje, ali nije mogla znati da li će postupak biti uspješan ili da li će rezultirati trudnoćom, niti da li će buduća trudnoća biti s komplikacijama ili ne. Evropski sud je također ukazao na to da nadležna tijela nisu pružila nikakvo obrazloženje o tome kako je ona mogla svjesno da sklopi fiktivni ugovor o radu, a da nije ni znala da li će ostati trudna odnosno da li će oplodnja biti uspješna. Kako je istakao Evropski sud, nadležna tijela su donijela zaključak da je ugovor o radu fiktivan bez ocjene toga da li je podnositeljica ikada stvarno preuzela svoje dužnosti i započela izvršavati svoje radne zadatke, a ništa nije ukazivalo na to da žene koje su se podvrgle postupku oplodnje in vitro općenito ne bi mogle da rade tokom liječenja neplodnosti ili tokom trudnoće. Zaključak da žene ne bi trebale da rade ili traže zaposlenje tokom trudnoće ili puke mogućnosti trudnoće, prema mišljenju Evropskog suda, izaziva zabrinutost jer se radi o rodnim stereotipima koji onemogućavaju postizanje stvarne materijalne ravnopravnosti spolova.

Ističući da odbijanje zapošljavanja ili priznavanja naknade povezane s radnim odnosom trudnici na osnovu njene trudnoće predstavlja direktnu diskriminaciju po osnovu spola, Evropski sud je zaključio da razlika u tretmanu podnositeljice predstavke nije bila objektivno opravdana ni nužna. Zaključio je da je došlo do povrede člana 14. u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.