Prema članu VI/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Za apelacionu nadležnost Ustavnog suda relevantne su i sljedeće odredbe Ustava BiH: član II/2 – status Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3 – katalog prava, član II/4 – nediskriminacija, član II/5 – izbjeglice i raseljena lica, Aneks I na Ustav BiH – dodatni sporazumi o ljudskim pravima.
Ustavni sud pojam „presude” tumači šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama.
Van nadležnosti Ustavnog suda je da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj.
Nadležnost Ustavnog suda ograničena je samo na „pitanja sadržana u Ustavu“. Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očigledno proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi itd.).
