Prema članku VI/3.(b) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Za apelacijsku nadležnost Ustavnog suda relevantne su i sljedeće odredbe Ustava BiH: članak II/2 – status Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3 – popis prava, članak II/4 – nediskriminacija, članak II/5 – izbjeglice i raseljene osobe, Aneks I. na Ustav BiH – dodatni sporazumi o ljudskim pravima.
Ustavni sud pojam „presude” tumači šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovitih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama.
Izvan nadležnosti Ustavnog suda je procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj.
Nadležnost Ustavnog suda ograničena je samo na „pitanja sadržana u Ustavu“. Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati kako su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovitog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede temeljnih načela pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi itd.).
