Propust države u adekvatnom procesuiranju nasilja u porodici • Nedovoljna zaštita podnositeljice predstavke – maloljetnice kao žrtve nasilja u porodici • Prikaz razvoja prakse Evropskog suda od prvobitnih parametara za analizu i utvrđenje povreda vezanih za nasilje u porodici na osnovu člana 8. Konvencije do nadogradnje praćene analizom člana 3. i u konačnici člana 14. • Povreda čl. 3. i 14. u vezi sa članom 3. Konvencije

Činjenice

Podnositeljica predstavke je A. E., bugarska državljanka. U dobi od 15 godina bila je u vezi s dvadesettrogodišnjim D. M. s kojim je živjela u njegovoj kući. Navela je da ju je D. M. više puta pretukao te da se konačni napad dogodio 8. septembra 2019. godine. Nakon tog napada kod podnositeljice predstavke su konstatirane brojne povrede. Njena majka je prijavila slučaj nadležnoj socijalnoj službi. Nasilje se nastavilo sve do donošenja odluke o izmještanju podnositeljice predstavke van porodice budući da majka podnositeljice predstavke više nije mogla vršiti roditeljski nadzor.

Tužilaštvo u konkretnom predmetu nije pokrenulo postupak smatrajući da se radi o djelu koje je predmet privatnog gonjenja i konstatirajući da se radi isključivo o lakšoj tjelesnoj povredi, odnosno o jednom činu nasilja, istovremeno isključujući postojanje vanbračne zajednice zbog specifičnih okolnosti predmeta i činjenice da je podnositeljica predstavke u vrijeme nasilja bila maloljetna.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na čl. 3. i 14. Evropske konvencije, podnositeljica predstavke se žalila na propust vlasti u zaštiti od nasilja u porodici kao i na to da nisu ispitani njeni navodi da je bila diskriminirana na osnovu dobi i na osnovu spola.

Ocjena Evropskog suda

•  Član 3. Evropske konvencije

Podnositeljica predstavke se žalila na povredu člana 3. Konvencije ističući da je bila žrtva nasilja u porodici i da joj vlasti nisu pružile adekvatnu zaštitu. Pri tome je istakla neadekvatan zakonski okvir kod nasilja u porodici gdje su u domenu nasilja utvrđeni uvjeti javnog gonjenja. Da bi postojala mogućnost javnog gonjenja, potrebno je da se nasilje ponavlja (najmanje tri čina nasilja), te da je nasilje umjerene težine, odnosno da je utvrđen minimalni prag težine povreda.

Sud je naglasio da privatno gonjenje na žrtvu stavlja pretjeran teret, ali da istovremeno ne sprečava daljnje ponavljanje čina nasilja. Također je ustanovio da u konkretnom slučaju nije dovoljno iskorištena zakonska mogućnost pokretanja postupka od tužioca ako se radi o određenim izuzetnim slučajevima lakšeg nasilja.

Nasilje nad podnositeljicom predstavke, tada maloljetnom osobom, nije kvalificirano kao nasilje počinjeno od partnera jer bugarski zakon za takvu kvalifikaciju zahtijeva zajednicu odraslih koja traje duže vrijeme (najmanje dvije godine).

U konkretnom predmetu Sud je konstatirao da Bugarska nije uspjela uspostaviti adekvatan sistem u odnosu na kažnjavanje svih oblika nasilja u porodici odnosno nasilja nad ženama i u skladu s tim zaštititi podnositeljicu predstavke.

Sud je utvrdio povredu člana 3. Konvencije.

• Član 14. Evropske konvencije

Podnositeljica predstavke se žalila na povredu člana 14. Konvencije ističući da je bila diskriminirana na osnovu spola i dobi. U pogledu tih navoda Sud je smatrao relevantnom prije svega činjenicu da je to treći predmet protiv Bugarske u kojem je utvrdio kršenje Konvencije u vezi s nasiljem nad ženama. Također je istakao da informacije koje je dostavila podnositeljica predstavke uključuju statističke podatke o nasilju u porodici, ali i o  nasilju nad ženama u društvu u širem smislu. Te statistike upravo pokazuju da su žene u Bugarskoj dominantne žrtve nasilja u porodici te da je nasilje nad ženama u Bugarskoj najveće u Evropskoj uniji. Uzimajući u obzir da podnositeljica predstavke snosi inicijalni, prima facie, teret dokazivanja razlike u tretmanu, Sud je bio uvjeren da je podnositeljica predstavke dostavila dovoljno statističkog materijala i stoga je iznijela prima facie slučaj da je, na osnovu toga što je žena − žrtva nasilja u porodici u Bugarskoj, bila u neravnopravnom položaju, a to je zahtijevalo djelovanje vlasti. Ponovio je da nakon što se utvrdi da nasilje u porodici nesrazmjerno pogađa žene, na vladi je da pokaže kakve su korektivne mjere domaće vlasti preduzele kako bi se uhvatile ukoštac s tim nedostatkom i kako bi osigurale ženama potpuno uživanje ljudskih prava i sloboda na jednakoj osnovi s muškarcima.

Sud je također istakao da njegova uloga nije da se izjašnjava o tome treba li država ugovornica ratificirati međunarodni ugovor jer je to izrazito politička odluka. Međutim, odbijanje bugarskih vlasti da ratificiraju Istanbulsku konvenciju i dalje se može smatrati pokazateljem nivoa njihove posvećenosti efikasnoj borbi protiv nasilja u porodici.

Sud je utvrdio da vlasti nisu opovrgnule prima facie slučaj podnositeljice predstavke o općoj institucionalnoj pasivnosti u pitanjima vezanim za nasilje u porodici u Bugarskoj. Kao što pokazuju statistički podaci koje je dostavila podnositeljica predstavke, tokom dužeg perioda žene su nastavile trpjeti nesrazmjerno nasilje u porodici i vlasti nisu pokazale da su se adekvatno bavile problemom. Sud je istakao da u takvom slučaju nije neophodno da podnositeljica predstavke pokaže da je ona pojedinačno bila meta predrasuda vlasti.

Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3.