Sloboda vjeroispovijesti • Administrativna kazna izrečena Jehovinom svjedoku zbog razgovora o Bibliji s trećim licem u njegovoj kući • Nedostatak jasne i predvidive pravne osnove • Miješanje nije „u skladu sa zakonom“ • Kršenje člana 9. Evropske konvencije
Činjenice i navodi podnositeljice predstavke
Podnositeljica predstavke je Jehovin svjedok. U relevantno vrijeme živjela je u gradu Stepanakertu u NKR (nepriznata republika Nagorno-Karabah).
Podnositeljica predstavke i njen prijatelj A. H. su u februaru 2013. godine posjetili određena lica u gradu Šuši (koji se također nalazi u NKR), uključujući stariju ženu N., kako bi razgovarali o Bibliji. Gospođa N. je navodno učestvovala u nekoliko vjerskih okupljanja Jehovinih svjedoka. Ubrzo nakon toga stigla je policija i pretresla njihove stvari. Sačinjen je zapisnik o pretresu u kojem je navedeno da je oduzeta vjerska literatura pronađena u torbi podnositeljice predstavke. Podnositeljica predstavke i A. H. su nakon toga odvedeni u policijsku stanicu gdje su ispitani, a njihove stvari su ponovo pretresene.
Administrativna komisija Ureda gradonačelnika Stepanakerta (u daljnjem tekstu: Komisija) podnositeljicu predstavke je obavijestila da je optužena za administrativni prekršaj prema članu 206. stav 2. Zakona o upravnim prekršajima. Komisija joj je u aprilu 2013. godine izrekla novčanu kaznu od 1.000 armenskih drama (približno dva eura) navodeći da je prekršila „pravila zakonodavstva o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogoslužnih obreda“.
Po žalbi podnositeljice predstavke, Upravni sud je u junu 2013. godine odluku Komisije proglasio ništavom smatrajući da nije pravilno obrazložena. Upravni sud je, između ostalog, istakao da iz osporene odluke nije vidljivo koja pravila organiziranja i održavanja vjerskih skupova je podnositeljica predstavke konkretno povrijedila.
Ured gradonačelnika Stepanakerta izjavio je žalbu na prethodnu odluku pozivajući se pri tome i na Ustav NKR i Zakon o slobodi savjesti i vjerskih organizacija NKR, kao i na izjavu koju je N. dala policiji u kojoj je, između ostalog, navedeno da nije Jehovin svjedok i da je bila prisutna na dva vjerska skupa s Jehovinim svjedocima jer je bila izmanipulirana.
Apelacioni sud je ukinuo presudu Upravnog suda iz juna 2013. godine i potvrdio odluku Komisije iz aprila 2013. godine. Vrhovni sud je odbio reviziju podnositeljice predstavke.
Podnositeljica predstavke se žalila da je izricanje administrativne kazne zbog mirne rasprave o vjerskom tekstu predstavljalo nezakonito i nesrazmjerno miješanje u njeno pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako je predviđeno članom 9. Konvencije.
Ocjena Evropskog suda
Evropski sud je istakao da je Vlada tvrdila da nije bilo miješanja u prava podnositeljice predstavke prema članu 9. Konvencije, tvrdeći da su Jehovini svjedoci mogli efikasno djelovati u NKR.
Suprotno tvrdnjama Vlade, Evropski sud je primijetio da je odluku Komisije od 2. aprila 2013. godine, kojom je podnositeljici predstavke izrečena administrativna kazna zbog kršenja pravila o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogoslužnih obreda, potvrdio Apelacioni sud NKR upravo na osnovu toga što vjerska zajednica Jehovinih svjedoka nije bila registrirana vjerska organizacija u NKR. Pored toga, Apelacioni sud je utvrdio da je pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti u NKR zagarantirano samo sljedbenicima registriranih vjerskih udruženja, te je zaključio da Ustav NKR ne garantira ista prava i slobode licima povezanim s bilo kojom drugom religijom.
Evropski sud je dalje istakao da je odluka da se podnositeljici predstavke izrekne administrativna kazna zbog prenošenja informacija i uvjerenja licu koje nema takva uvjerenja predstavljala miješanje u njeno pravo na slobodu vjeroispovijesti zagarantirano članom 9. stav 1. Konvencije. Takvo miješanje će dovesti do kršenja Konvencije osim ako se ne pokaže da je zadovoljilo zahtjeve iz drugog stava te odredbe, odnosno da je „propisano zakonom“, da je težilo legitimnom cilju u smislu te odredbe i da je „neophodno u demokratskom društvu”.
U konkretnom slučaju, podnositeljici predstavke izrečena je administrativna kazna prema članu 206. stav 2. zbog toga što je prekršila „pravila utvrđena zakonodavstvom o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih obreda bogosluženja“. Međutim, ta pravila nisu citirana.
Konkretno, član 206. stav 2. kao administrativni prekršaj definira kršenje pravila propisanih zakonodavstvom o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogosluženja, odnosno izričito upućuje na takva pravila. Međutim, ni u odluci Komisije niti u odluci Apelacionog suda kojom se ta odluka provodi nije navedeno koja je pravila konkretno podnositeljica prekršila. Odsustvo jasnog upućivanja na ta pravila bilo je upravo razlog zašto je Upravni sud poništio odluku Komisije utvrdivši da je podnositeljici predstavke nametnula „očigledno nezakonitu obavezu“.
Evropski sud je primijetio da se organi vlasti koji su izrekli administrativnu kaznu nisu pozvali ni na jednu domaću zakonsku odredbu koja zabranjuje ponašanje podnositeljice predstavke. Drugo, što je najvažnije, ograničavanje prava zagarantiranih članom 9. Konvencije samo na sljedbenike registriranih vjerskih organizacija koje je izvršio Apelacioni sud bilo je u osnovi nedosljedno zahtjevima te odredbe i relevantnim principima sudske prakse koji se na nju odnose.
Stoga je Evropski sud zaključio da miješanje nije imalo jasnu i predvidivu pravnu osnovu.
Budući da je Evropski sud utvrdio da miješanje u pravo podnositeljice predstavke nije bilo „u skladu sa zakonom“, ovo utvrđenje čini nepotrebnim daljnje utvrđivanje toga je li miješanje težilo legitimnom cilju i je li bilo neophodno u demokratskom društvu.
Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede člana 9. Konvencije.
