Sloboda vjeroispovijedi • Administrativna kazna izrečena Jehovinom svjedoku zbog razgovora o Bibliji s trećom osobom u njezinoj kući • Nedostatak jasne i predvidljive pravne osnove • Miješanje nije „u skladu sa zakonom“ • Kršenje članka 9. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositeljice predstavke
Podnositeljica predstavke je Jehovin svjedok. U relevantno vrijeme živjela je u gradu Stepanakertu u NKR (nepriznata republika Nagorno-Karabah).
Podnositeljica predstavke i njezin prijatelj A. H. su u veljači 2013. godine posjetili određene osobe u gradu Šuši (koji se također nalazi u NKR), uključujući stariju ženu N., kako bi razgovarali o Bibliji. Gospođa N. je navodno sudjelovala u nekoliko vjerskih okupljanja Jehovinih svjedoka. Ubrzo nakon toga stigla je policija i pretresla njihove stvari. Sačinjen je zapisnik o pretresu u kojem je navedeno da je oduzeta vjerska literatura pronađena u torbi podnositeljice predstavke. Podnositeljica predstavke i A. H. su nakon toga odvedeni u policijsku stanicu gdje su ispitani, a njihove stvari su ponovno pretresene.
Administrativno povjerenstvo Ureda gradonačelnika Stepanakerta (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) podnositeljicu predstavke je izvijestilo da je optužena za administrativni prekršaj prema članku 206. stavak 2. Zakona o upravnim prekršajima. Povjerenstvo joj je u travnju 2013. godine izreklo novčanu kaznu od 1.000 armenskih drama (približno dva eura) navodeći da je prekršila „pravila zakonodavstva o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogoslužnih obreda“.
Po žalbi podnositeljice predstavke, Upravni sud je u lipnju 2013. godine odluku Povjerenstva proglasio ništavom smatrajući da nije pravilno obrazložena. Upravni sud je, između ostalog, istaknuo da iz osporene odluke nije vidljivo koja pravila organiziranja i održavanja vjerskih skupova je podnositeljica predstavke konkretno povrijedila.
Ured gradonačelnika Stepanakerta izjavio je žalbu na prethodnu odluku pozivajući se pri tome i na Ustav NKR i Zakon o slobodi savjesti i vjerskih organizacija NKR, kao i na izjavu koju je N. dala policiji u kojoj je, između ostalog, navedeno da nije Jehovin svjedok i da je bila prisutna na dva vjerska skupa s Jehovinim svjedocima jer je bila izmanipulirana.
Apelacijski sud je ukinuo presudu Upravnog suda iz lipnja 2013. godine i potvrdio odluku Povjerenstva iz travnja 2013. godine. Vrhovni sud je odbio reviziju podnositeljice predstavke.
Podnositeljica predstavke se žalila da je izricanje administrativne kazne zbog mirne rasprave o vjerskom tekstu predstavljalo nezakonito i nerazmjerno miješanje u njezino pravo na slobodu vjeroispovijedi, kako je predviđeno člankom 9. Konvencije.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je istaknuo da je Vlada tvrdila da nije bilo miješanja u prava podnositeljice predstavke prema članku 9. Konvencije, tvrdeći da su Jehovini svjedoci mogli učinkovito djelovati u NKR.
Oprečno tvrdnjama Vlade, Europski sud je primijetio da je odluku Povjerenstva od 2. travnja 2013. godine, kojom je podnositeljici predstavke izrečena administrativna kazna zbog kršenja pravila o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogoslužnih obreda, potvrdio Apelacijski sud NKR upravo na temelju toga što vjerska zajednica Jehovinih svjedoka nije bila registrirana vjerska organizacija u NKR. Pored toga, Apelacijski sud je utvrdio da je pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi u NKR zagarantirano samo sljedbenicima registriranih vjerskih udruženja, te je zaključio da Ustav NKR ne garantira ista prava i slobode osobama povezanim s bilo kojom drugom religijom.
Europski sud je dalje istaknuo da je odluka da se podnositeljici predstavke izrekne administrativna kazna zbog prenošenja informacija i uvjerenja osobi koja nema takva uvjerenja predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu vjeroispovijedi zagarantirano člankom 9. stavak 1. Konvencije. Takvo miješanje će dovesti do kršenja Konvencije izuzev ako se ne pokaže da je zadovoljilo zahtjeve iz drugog stavka te odredbe, odnosno da je „propisano zakonom“, da je težilo legitimnom cilju u smislu te odredbe i da je „neophodno u demokratskom društvu”.
U konkretnom slučaju, podnositeljici predstavke izrečena je administrativna kazna prema članku 206. stavak 2. zbog toga što je prekršila „pravila utvrđena zakonodavstvom o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih obreda bogosluženja“. Međutim, ta pravila nisu citirana.
Konkretno, članak 206. stavak 2. kao administrativni prekršaj definira kršenje pravila propisanih zakonodavstvom o organiziranju i održavanju vjerskih skupova, marševa i drugih bogosluženja, odnosno izričito upućuje na takva pravila. Međutim, ni u odluci Povjerenstva niti u odluci Apelacijskog suda kojom se ta odluka provodi nije navedeno koja je pravila konkretno podnositeljica prekršila. Odsustvo jasnog upućivanja na ta pravila bilo je upravo razlog zašto je Upravni sud poništio odluku Povjerenstva utvrdivši da je podnositeljici predstavke nametnula „očigledno nezakonitu obvezu“.
Europski sud je primijetio da se organi vlasti koji su izrekli administrativnu kaznu nisu pozvali ni na jednu domaću zakonsku odredbu koja zabranjuje ponašanje podnositeljice predstavke. Drugo, što je najvažnije, ograničavanje prava zagarantiranih člankom 9. Konvencije samo na sljedbenike registriranih vjerskih organizacija koje je izvršio Apelacijski sud bilo je u osnovi nedosljedno zahtjevima te odredbe i relevantnim načelima sudske prakse koja se na nju odnose.
Stoga je Europski sud zaključio da miješanje nije imalo jasnu i predvidivu pravnu osnovu.
Budući da je Europski sud utvrdio da miješanje u pravo podnositeljice predstavke nije bilo „u skladu sa zakonom“, ovo utvrđenje čini nepotrebnim daljnje utvrđivanje toga je li miješanje težilo legitimnom cilju i je li bilo neophodno u demokratskom društvu.
Europski sud je zaključio da je došlo do povrede članka 9. Konvencije.
