Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 23. i 24. januara 2025. godine u nastavku 153. plenarne sjednice odlučivao o zahtjevima za apstraktnu kontrolu ustavnosti i apelacijama.

Od odluka koje je donio Ustavni sud izdvaja:

U-10/24 – U ovom predmetu Ustavni sud je razmatrao zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Vesna Trifunović) za ocjenu ustavnosti Zakona o registraciji pravnih osoba koje osnivaju institucije BiH, te je utvrdio da osporeni zakon nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Aneksa II Ustava BiH zbog toga što ne rješava pitanje registracije Akademije nauka i umjetnosti BiH kao pravne osobe koja je osnovana zakonom SRBiH, koji je još uvijek na snazi na osnovu ustavnog načela o kontinuitetu pravnih propisa. Ustavni sud je istakao kako smatra da ustavno načelo kontinuiteta pravnih propisa predstavlja mehanizam osiguranja načela vladavine prava u Bosni i Hercegovini.

Navedeni ustavni mehanizmi su propisani članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da član 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine podrazumijeva ustavno načelo kontinuiteta pravnih propisa, prema kojem su svi zakoni koji su bili na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu ostali na snazi sve dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine. Vladavina prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u kontekstu načela kontinuiteta pravnih propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine, sredstvo je kojim se osigurava da se zakoni koji su usvojeni prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine nastave provoditi u situaciji kada „nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine“ nije osporio ustavnost takvih zakona.

Ustavni sud smatra da je nesporno da je Zakon o ANUBiH, primjenom načela kontinuiteta pravnih propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava BiH, dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je već konstatirao u Odluci broj AP-1679/17. Ustavni sud podsjeća da u odnosu na pravni status Zakona o ANUBiH nadležni organ vlasti, prema članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine, nije „odredio drugačije“ u pogledu važenja pravnog statusa tog zakona. To znači da je Zakon o ANUBiH i dalje dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine prema članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine.

Međutim, sporni Zakon o registraciji uspostavlja ograničenja kada je u pitanju registracija pravnih osoba jer se ta registracija odnosi isključivo na pravne osobe koje osnivaju ili koje su već osnovale institucije Bosne i Hercegovine nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (čl. 1. i 18). Nasuprot tome, spornim Zakonom o registraciji nisu obuhvaćene pravne osobe koje su osnovane zakonima donesenim prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. To se u konkretnom slučaju odnosi na ANUBiH. Zbog takvog zakonskog rješenja i nepostojanja drugog pravnog propisa koji bi se odnosio na ANUBiH, on je u postojećoj pravnoj regulativi onemogućen da djeluje u punom obimu prava obuhvaćenih važećim Zakonom o ANUBiH. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je takvim ograničenjem, prema spornom Zakonu o registraciji, direktno dovedena u pitanje primjena Zakona o ANUBiH koji je na snazi u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, što za posljedicu ima neusklađenost spornog Zakona o registraciji s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine.

AP-1095/22 („Banke Srpske“ a.d. Banja Luka u stečaju) – U ovom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu apelanticinog prava na imovinu zbog toga što je u izvršnom postupku od apelantice kao tražioca izvršenja zahtijevano da protestira mjenicu koja ima klauzulu „bez protesta“ da bi se smatrala vjerodostojnom ispravom na osnovu koje se može pokrenuti izvršni postupak. Također, utvrđena je povreda i apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku jer je u predmetnom izvršnom postupku, koji je prema zakonu hitan, a koji je trajao deset godina, postojao period neaktivnosti suda u trajanju od sedam i po godina.

AP-3895/22 (maloljetna F. B. i drugi) – U ovom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, djelimično usvojio apelaciju 13 maloljetnih apelanata (F. B., A. Ć., A. A., H. T., Dž. M., I. S., A. S., M. H., A. V., M. A., E. H., M. B. i I. B.) i utvrdio kršenje njihovog prava na obrazloženu odluku kao segmenta prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku propustili uzeti u obzir sve relevantne okolnosti za donošenje odluke u postupcima koji se odnose na otklanjanje posljedica diskriminacije. Osporenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci obustavljen je izvršni postupak u odnosu na ove apelante jer je, prema mišljenju suda, izvršenje postalo nemoguće zato što apelanti više nemaju status učenika Osnovne škole „Sveti Sava“ u Kotor-Varoši, koja zbog toga nije u mogućnosti izvršiti radnje naložene izvršnom ispravom. Naime, apelanti su u ranijem parničnom postupku, zajedno s drugom djecom (njih ukupno 128), svi bošnjačke nacionalnosti, kao učenici područne škole u Vrbanjcima podnijeli tužbu protiv Republike Srpske i Osnovne škole „Sveti Sava“ u Kotor-Varoši, između ostalog, zbog neuvođenja nacionalne grupe predmeta i propuštanja da se na tim predmetima zaposle nastavnici povratnici tražeći da im se omogući obrazovanje na ravnopravnom osnovu. Taj postupak je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tuženim naloženo da izvrše radnje kojima će se ukloniti diskriminacija prema apelantima, kao i njene posljedice, te im se omogućiti pravo na jednako postupanje.

Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Vrhovnog suda potvrđuje tvrdnje iz apelacije da su okolnosti da određeni apelanti ne pohađaju osnovnu školu bile poznate tokom parničnog postupka i da nisu bile od utjecaja na donošenje konačne i obavezujuće presude Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu sadržaja člana 47. stav 1. ZIP-a i člana 63. ZIP-a i drugih relevantnih odredbi, bilo nužno dati jasan i detaljan odgovor na pravno pitanje zbog čega su redovni sudovi na osnovu razloga poznatih tokom parničnog postupka najprije odbili prigovore izvršenika, a zatim te iste razloge cijenili kao razlog za obustavljanje izvršnog postupka. U tom pogledu je bilo nužno navesti jasno i detaljno obrazloženje da li je u smislu relevantnih odredbi ZIP-a pravno moguće da okolnosti koje su postojale u trenutku donošenja presude kao izvršne isprave i koje nisu utjecale na njenu pravnu valjanost naknadno predstavljaju razlog za obustavljanje izvršnog postupka.

Razmatrajući navode apelanata kojima osporavaju zaključak redovnih sudova da provođenje izvršenja nije bilo moguće jer 13 apelanata nisu učenici Osnovne škole kao izvršenika, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 21. stav 4. ZIP-a propisano da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi i drugi propisi. Dakle, nesporna je činjenica da se u tom slučaju radilo o provođenju presude Vrhovnog suda kojom je utvrđena diskriminacija A. A. i druge djece bošnjačke nacionalnosti (njih ukupno 128), među kojima su bili i apelanti koji su podnijeli prijedlog za izvršenje. Zbog toga su redovni sudovi u smislu navedene odredbe bili dužni voditi računa da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka primjenjuju odredbe ZZD-a, Okvirnog zakona, Sporazuma i Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja tih zakona proizlazi obaveza poštovanja visokih standarda i načela ljudskih prava kojima se omogućava jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u obrazovanju i odgoju bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu te propisuje obaveza javnih vlasti da uspostave okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u Bosni i Hercegovini i urede sistem zaštite od diskriminacije.

AP-4677/22 (Duško Suvara) – Ustavni sud je odbio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Suda BiH kojom je odbijena njegova žalba protiv prvostepene presude kojom je odbijen prijedlog odbrane za primjenu člana 49. KZSFRJ. Obrazloženo je da je prvostepeno vijeće, tumačeći odredbe člana 49. KZSFRJ, pravilno zauzelo stav da ne postoji mogućnost primjene navedene odredbe u situaciji kada je optuženi već izdržao kaznu zatvora po ranijoj osudi, bez obzira na to što se radi o djelima koja su počinjena prije djela za koja mu se trenutno sudi. Naime, u presudi Vrhovnog suda iz ranijeg postupka već su primijenjene odredbe o stjecaju kada su apelantu kao već utvrđene uzete kazne zatvora izrečene za vrlo teška krivična djela. Imajući u vidu apelantovu izrazito veliku kriminalnu volju i upornost u činjenju teških krivičnih djela, apelaciono vijeće je ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići samo ako pored kazne koja mu je izrečena presudom Vrhovnog suda apelant u cijelosti izdrži i kaznu izrečenu osporenom presudom. Naime, primjenom odredbi o izricanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju iz člana 48. KZSFRJ apelantu bi bila anulirana kazna zatvora u trajanju od šest godina, što ni u kojem slučaju nije bila intencija zakonodavca kada je propisivao odredbe o odmjeravanju kazne zatvora osuđenoj osobi, naročito kada se radi o primjeni navedene odredbe u situaciji kada je osoba već izdržala kaznu po ranijoj presudi. Ustavni sud nije našao arbitrarnost u postupanju Suda BiH u osporenoj presudi.

AP-3179/24 (Savez nezavisnih socijaldemokrata – SNSD) – U ovom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, utvrdio da osporenim odlukama Suda BiH i Centralne izborne komisije BiH nije prekršeno apelantovo pravo na slobodne izbore. Apelant je imao mogućnost da u toku ponovnog postupka efikasno učestvuje u zaštiti svojih izbornih prava, a Sud BiH je detaljno obrazložio svoju odluku dajući odgovore na sve bitne apelantove žalbene navode, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

Sve odluke usvojene na plenarnoj sjednici bit će dostavljene podnosiocima zahtjeva/apelantima u roku od mjesec dana i objavljene u što kraćem roku na internetskoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.