Sudski postupak u kojem se preispitivala zakonitost pritvora podnositelja predstavke nakon osude • Nemogućnost podnositelja predstavke da komentira tužiteljevo mišljenje • Povreda načela kontradiktornosti i načela jednakosti strana • Povreda članka 5. stavak 4. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Tužiteljstvo Ankare pokrenulo je kaznenu istragu protiv podnositelja predstavke zbog trgovine drogom. Podnositelj predstavke je ostao na slobodi tijekom trajanja kaznenog postupka.
Podnositelj predstavke je osuđen 2016. godine. Prvostupanjski sud mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, šest mjeseci i pet dana te mu je odredio pritvor. Odluka o određivanju pritvora donesena je na temelju tužiteljevog mišljenja, koje nije bilo dostavljeno podnositelju predstavke, kao ni njegovom odvjetniku.
Ustavni sud je odbacio kao očigledno neutemeljenu ustavnu tužbu kojom je podnositelj predstavke pokrenuo pitanje zakonitosti pritvora. U dijelu koji se odnosi na povredu prava na slobodu i sigurnost zbog nedostavljanja tužiteljevog mišljenja Ustavni sud je tužbu odbacio kao nedopuštenu zbog toga što podnositelj predstavke nije pretrpio značajniju štetu.
Podnositelj predstavke se žalio na povredu članka 5. stavak 4. Konvencije ističući da mu je povrijeđeno pravo na kontradiktoran postupak i jednakost strana jer mu nije dostavljena kopija tužiteljevih pismenih zapažanja dostavljenih prvostupanjskom sudu tijekom postupka za sudsko preispitivanje pritvora.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je, između ostalog, podsjetio na to da ako se prema domaćem zakonu procesna prava pritvorenika osiguravaju i nakon osude, tada se garancije iz članka 5. stavak 4. Konvencije moraju poštovati i u fazi nakon osude. Iako je Vlada osporavala primjenjivost garancija iz članka 5. stavak 4. Konvencije na taj predmet, Europski sud je primijetio da iz teksta relevantnih odredaba Zakona o kaznenom postupku slijedi da u pogledu primjenjivosti proceduralnih garancija tursko pravo ne razlikuje razdoblje prije i nakon osude kada je riječ o osporavanju pritvora. Takvo tumačenje Zakona o kaznenom postupku podupire i praksa Ustavnog suda. Europski sud je zaključio da su proceduralne garancije prema članku 5. stavak 4. Konvencije primjenjive na činjenice ovog predmeta.
Europski sud je dalje istaknuo da je Vlada osporila navodnu povredu članka 5. stavak 4. Konvencije jer mišljenje javnog tužitelja nije sadržavalo nove činjenice ili argumente koje podnositelj predstavke nije znao i da, stoga, podnositelj predstavke nije potkrijepio navode da je doveden u nepovoljan položaj jer mu nije dano relevantno mišljenje. Europski sud se složio s Vladom da je mišljenje javnog tužitelja u tom predmetu zaista bilo prilično sažeto. Međutim, kako je istaknuo Europski sud, mišljenje se nije moglo jednostavno isključiti, posebno imajući u vidu da se domaći sud eksplicitno pozvao na to mišljenje i na kraju presudio u skladu s njim.
Europski sud je posebno istaknuo da je zapravo postupak povodom pritvora podnositelja predstavke, koji mu je određen na kraju suđenja, bio prvi put da je pritvor bio predmet sudske revizije jer je podnositelj predstavke bio na slobodi u pretpretresnom razdoblju. Prema tome, mišljenje dano u svezi s pritvorom podnositelja predstavke bilo je prvo učešće javnog tužitelja u postupku i podnositelj predstavke stoga nije mogao znati stav javnog tužitelja u svezi s pritvorom. Drugim riječima, žalbeni postupak i njegov ishod bili su od suštinske važnosti za podnositelja predstavke, koji je prvi put tražio da dobije sudsku odluku o zakonitosti pritvora i da se on ukine u slučaju da sud utvrdi da je nezakonit.
U okolnostima ovog predmeta, Europski sud nije mogao prihvatiti tvrdnju Vlade da podnositelj predstavke nije doveden u nepovoljniji položaj zbog propusta da mu se dostavi mišljenje javnog tužitelja. Zaključio je da postupak pred domaćim sudom nije bio kontradiktoran i da je nedostatak mogućnosti da podnositelj predstavke komentira tužiteljevo mišljenje narušio načelo jednakosti stranaka. Utvrdio je povredu članka 5. stavak 4. Konvencije.