Pravo na dom iz članka 8. Europske konvencije nudi zaštitu od neopravdanog miješanja u postojeći dom, ali ne nudi i pravo na veći ili bolji dom.
• Odluka broj U-22/01 od 1. rujna 2001. godine, stavak 24., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01, pravo na adekvatan smještaj, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov „dom” u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na „miješanje” javnih vlasti u poštovanje tog „doma”. Drugo, da bi „miješanje” bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom”. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49.).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-380/04 od 26. travnja 2005. godine, stavak 20., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05, prijenos stanarskog prava na dijete, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1812/05 od 8. srpnja 2006. godine, stavak 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 87/06, stanovi u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava

Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom, privatnost i obiteljski život kada naredba Suda BiH, prema kojoj je pretres izvršen, nije sadržavala minimum konkretizacije u smislu postojanja razloga koji ukazuju da postoji vjerojatnost da će se kod apelanta pronaći netko (učinitelj ili suučesnik) ili nešto (tragovi kaznenog djela ili predmeti važni za postupak), a što jasno proizlazi iz sadržaja odredbi ZKP-a i što predstavlja garanciju opravdanosti izdavanja naredbe za pretres.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2120/09 od 26. svibnja 2012. godine, stavak 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 59/12, pretres stana, povreda članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na privatni život i korespondenciju iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je apelantica, na temelju članka 119. stavak 3. ZKPBiH, obaviještena o provedenim posebnim istražnim radnjama odmah nakon što je sud obustavio provođenje tih radnji, a ne u vrijeme kada je ona od neovlaštene osobe saznala za provođenje tih radnji, odnosno kada je Tužiteljstvo BiH podnijelo prijedlog sudu za određivanje pritvora protiv nje i kada je Sud BiH javnosti omogućio uvid u snimku cijelog ročišta za određivanje pritvora zato što je ocijenio da interes javnosti da bude obaviještena o ovom slučaju preteže nad apelantičinim pravom za zaštitu prava iz članka 8. Europske konvencije jer su obje vrste miješanja bile „u skladu sa zakonom" i „neophodne u demokratskom društvu" u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1758/15 od 30. lipnja 2015. godine, stavak 123., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/15, kazneni postupak, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Nema povrede apelantovog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u situaciji kada su članovima apelantove uže obitelji, zakonitoj supruzi i djeci rođenoj u braku i izvan braka, te odvjetniku omogućeni posjeti (u zatvoru), pri čemu zabrana da ga posjećuju majke njegove djece s kojima je apelant vjenčan prema pravilima islamskog prava ne pokreće pitanje kršenja prava na obiteljski život kada Obiteljski zakon ne poznaje, niti priznaje takve veze.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 377/16 od 20. travnja 2016. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 36/16, kazneni postupak, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Glede navoda apelanata kojim ukazuju na povredu „prava na zdravu životnu i radnu sredinu", te na štetne posljedice spornih emisija, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Europski sud utvrdio da iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Europskoj konvenciji na čisti i tihi okoliš, u situaciji kada je neki pojedinac izravno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se pojaviti pitanje na temelju članka 8. Konvencije (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. listopada 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, stavak 96., predmet López Ostra protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994., serija A, broj 303-C). Ustavni sud, također, ukazuje da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1100/04 od 17. studenog 2005. godine, točka 24., objavljena u „Službenom glasniku BiH" broj 22/06). „Dom" je, prema praksi Europskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i obiteljski život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što, kako je Europski sud istaknuo, znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje tog prostora. Stoga, povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje mirnog uživanja doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja, kojim se osoba sprječava u uživanju udobnosti svog doma (vidi predmet Hatton, naprijed citiran). Prema tome, imajući u vidu pojam „doma", te činjenicu da su apelanti pravne osobe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, odluka o dopustivosti, Greenpeace E. V. i drugi protiv Njemačke, zahtjev broj 18215/06).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1512/17 od 10. travnja 2019. godine, stavak 32., štetne emisije, pojam „doma" i pravna osoba, pravo na zdravu životnu i radnu sredinu, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Glede navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantira članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je temeljni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, 297-C, stavak 31.). U svezi s tim, imajući u vidu nesporne okolnosti u svezi s ponašanjem policijskih službenika – da su prije ulaska u dom apelanata, u kojem su bila otvorena vrata i odakle je dopirala svjetlost, pokucali na prozor i predstavili se kao policija, da su ušli u njihov dom nakon što im je prvoapelant rekao da uđu, da prilikom ulaska nisu primijenili bilo kakvu silu i da je sporni događaj kratko trajao, te da su se na kraju izvinili za pogrešku, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1100/17 od 10. travnja 2019. godine, stavak 34., pretres doma greškom, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 140b. stavak 7. ZKP-a propisano da se „protiv rješenja kojim se određuju, produljuju ili ukidaju mjere zabrane [...] može podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja“. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije odlučio o apelantičinoj žalbi u zakonom propisanom roku od tri dana. Kantonalni sud je, dakle, trebao odlučiti u roku od tri dana a on je donio rješenje o žalbi nakon 21 dan. Također, protiv rješenja od 30. ožujka 2020. godine apelantica i branitelj su izjavili žalbu 6. travnja 2020. godine, te je rok za donošenje rješenja o žalbi bio najkasnije 9. travnja 2020. godine. Umjesto navedenog datuma Kantonalni sud je odlučio o žalbi 7. svibnja, dakle 31 dan nakon podnošenja žalbe. Kako je Ustavni sud ranije zaključio (vidi odluku o meritumu, predmet broj AP-1003/17), Kantonalni sud ne može ekskulpirati činjenica da je odredbama tog članka propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja jer je njegova obveza da u roku koji je propisan tim odredbama odluči o podnesenoj žalbi. Također, u navedenoj Odluci broj AP-1003/17 Ustavni sud je utvrdio „nezakonitost“ rješenja (koja nisu bila donijeta u predviđenom roku od dva mjeseca, što se tiče sudske kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane, kao ni u postupku po žalbi u zakonom propisanom roku, točka 36. navedene odluke). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nadležni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nije poštovao odredbe članka 140b. stavak 7. ZKP-a kada o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana koji je propisan tim odredbama, nego je odlučio protekom 48 dana od isteka tog roka, pa stoga (i) zbog tog razloga miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt, zbog čega postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Isto načelo „zakonitosti“ primjenjuje se u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, pa, primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantičino pravo zbog nepostupanja redovnog suda u skladu s procedurom propisanom zakonom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1840/20 od 14. listopada 2020. godine, stavak 51., mjera zabrane obavljanja dužnosti tajnika, povreda članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava BiH