Ukidanje proprio motu pravomoćnog naloga za restituciju imovine zbog pravne i činjenične nemogućnosti izvršenja naloga koja se ogleda u tome da su treće osobe u međuvremenu izgradile objekte na spornom zemljištu • Kršenje članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

Činjenice

Podnositelji predstavke su deset državljana Republike Sjeverne Makedonije.

Tijekom 1950-ih od pravnih prednika podnositelja predstavke (B. N. i S. N.) eksproprirane su dvije poljoprivredne parcele i isplaćena im je naknada. Domaći sudovi su 2001. godine proglasili podnositelje predstavke nasljednicima B. N. i S. N.

U prosincu 2001. godine podnositelji predstavke su podnijeli zahtjev za restituciju Povjerenstvu za restituciju tražeći povrat ekspropriranih parcela. Povjerenstvo za restituciju je u lipnju 2002. godine djelomično uvažilo tužbeni zahtjev vrativši određene dijelove parcela. Ukazalo je, između ostalog, na članak Zakona o restituciji koji propisuje da se imovinom koja je predmet povrata ne može raspolagati nakon stupanja na snagu Zakona, te stoga smatra da se predmetno zemljište može vratiti jer su građevinske dozvole na spornom zemljištu izdane nakon stupanja na snagu Zakona o restituciji i njegovih izmjena, a građevinski radovi na spornim parcelama počeli su nakon podnošenja zahtjeva za restituciju. Nalog za restituciju postao je konačan u srpnju 2002. godine i podnositelji predstavke su na temelju njega uknjižili svoja imovinska prava. U rujnu 2002. godine zatražili su ulazak u posjed imovine.

Vrhovni sud je u studenom 2004. godine donio odluku kojom se sporni dijelovi parcela vraćaju podnositeljima predstavke jer su ti dijelovi bili neizgrađeni kada je Zakon o restituciji stupio na snagu, a takvi su ostali i nakon podnošenja zahtjeva za povrat.

Uslijedili su daljnji postupci koji su doveli do poništenja naloga za restituciju iz 2002. godine. To je učinjeno 2012. godine odlukom Povjerenstva za restituciju koje je, između ostalog, konstatiralo da je nakon izvršenog očevida i pokušaja izvršenja naloga za restituciju utvrdilo da su dijelovi parcele zauzeti javnom ulicom, benzinskom crpkom i poslovnim prostorima za koje je postojala uredna dokumentacija, te da se ti dijelovi zemljišta stoga ne mogu vratiti. U postupku po žalbi Visoki upravni sud je 2014. godine ukinuo ovu odluku Komisije. Taj Sud je, između ostalog, jasno istaknuo da je stanje predmetnog zemljišta promijenjeno tijekom postupka povrata na temelju građevinskih dozvola i tehničke dokumentacije koja nikada nije oduzeta.

Povjerenstvo za restituciju je 2014. godine ponovno proglasilo nalog za restituciju iz 2002. godine djelomično ništavim. Tu odluku je 2015. godine potvrdio Viši upravni sud zaključivši da je sporni dio naloga zakonski i faktički neizvršiv.

Navodi podnositelja predstavke

Podnositelji predstavke su se žalili da je poništenjem proprio motu konačnog naloga za restituciju, kojim im je dodijeljeno vlasništvo nad zemljištem na kojem su izgrađeni benzinska crpka i poslovni prostor, povrijeđena njihova prava zagarantirana člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je istaknuo da su zahtjevi za restituciju, unatoč upravnom izvršnom postupku koji je pokrenut nakon što su na zemljištu izgrađeni privatni objekti, procjenjivani na temelju statusa zemljišta u trenutku podnošenja zahtjeva. Prema mišljenju Europskog suda, samo postojanje građevinske dozvole prije zahtjeva za restituciju bilo je irelevantno. Dalje je istaknuo da je odluka Povjerenstva za restituciju iz 2014. godine bila u suprotnosti s ranijim presudama upravnih sudova i Vrhovnog suda i nije bila predvidljiva za podnositelje predstavke koji su razumno mogli očekivati da će im u postupku upravnog izvršenja konačno biti vraćeno zemljište. Europski sud je posebno istaknuo da je Vrhovni upravni sud svojom odlukom iz 2015. godine potpuno zanemario svoje prethodno obrazloženje ne dajući razloge za to. U svezi s tim, Europski sud je ponovio da njegova praksa nameće dužnost davanja kvalitetnijeg obrazloženja u slučajevima odstupanja od prethodnog odlučenja.

Europski sud je također naglasio da se činjenica da su vlasti dozvolile da se poslovni prostori izgrade suprotno Zakonu o restituciji ne može uzeti na štetu podnositelja predstavke.

U konačnici, Europski sud je zaključio da je poništenje konačnog naloga za restituciju iz 2002. godine, kao rezultat postupka koji je pokrenut radi upravnog izvršenja, potkopalo očekivanja podnositelja predstavke da će obvezujuće odluke biti izvršene te ih lišilo mogućnosti da dođu u posjed imovine za koju su legitimno očekivali da će je dobiti. Stoga je miješanje u imovinska prava podnosilaca predstavke bilo u suprotnosti s načelom zakonitosti i ne može se smatrati predvidljivim u skladu s načelima Konvencije, te je, sukladno tome, nespojivo s pravom podnositelja predstavke na mirno uživanje imovine.