Propust domaćih sudova da daju razloge za odbijanje tužbe za povredu autorskih prava protiv privatne strane koja je objavila digitalnu verziju knjige podnositelja predstavke na svojoj internetskoj stranici bez ovlaštenja ili plaćanja naknade • Povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je autor knjige „Promjene u etničkom sastavu naroda gubernije Irevan u devetnaestom i dvadesetom stoljeću“, koja je objavljena 2009. godine. Nevladina organizacija mladih „Irali Public Union“ (u daljnjem tekstu: organizacija „Irali“) objavila je 2010. godine digitalnu verziju knjige na svojoj internetskoj stranici.

Podnositelj predstavke je saznao za objavu svoje knjige. Na internetskoj stranici je navedeno da je knjiga bila preuzeta 417 puta. Organizacija „Irali“ je uklonila knjigu na zahtjev podnositelja predstavke, koji je nakon toga podnio građansku tužbu sudu. Pozivajući se, između ostalog, na Zakon o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskim pravima), podnositelj predstavke se žalio da je organizacija „Irali“ reproducirala digitalnu verziju njegove knjige i objavila je na svojoj internetskoj stranici bez njegova odobrenja ili plaćanja bilo kakve naknade.

Prvostupanjski sud je odbio tvrdnje podnositelja predstavke pozivajući se uglavnom na članak 18.1 Zakona o autorskim pravima, te ističući da je knjiga uklonjena s internetske stranice na zahtjev podnositelja predstavke i da podnositelj predstavke nije dokazao da je pretrpio materijalnu ili nematerijalnu štetu. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Vrhovni sud je odbio kasacijsku žalbu podnositelja predstavke naglašavajući da je podnositelj predstavke objavom svoje knjige i stavljanjem na raspolaganje njezinih primjeraka putem prodaje iskoristio svoje pravo da predstavi svoj rad, te da je cilj koji je organizacija „Irali“ željela postići objavom knjige bio pružiti informacije o historiji Azerbajdžana.

Pozivajući se na članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, podnositelj predstavke se žalio na propust države da zaštiti njegove interese intelektualnog vlasništva u svezi s kršenjem njegovih autorskih prava zbog nezakonita umnožavanja i online objave njegove knjige.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je istaknuo da su reprodukcija knjige podnositelja predstavke i njezina objava na internetu, bez njegova pristanka, utjecali na njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Europski sud je podsjetio da država ima pozitivnu obvezu poduzeti neophodne mjere za zaštitu prava na imovinu, posebice kada postoji izravna veza između mjera koje podnositelj predstavke može legitimno očekivati od vlasti i njegova efektivnog uživanja imovine, čak i u slučajevima koji uključuju parnicu između privatnih strana.

Europski sud je dalje primijetio da podnositelj predstavke nije tvrdio da prava autora nisu bila dovoljno zaštićena azerbajdžanskim zakonom, već da su sudovi u njegovu slučaju nezakonito i proizvoljno primijenili postojeći zakon. Prema domaćem zakonu, kao opće pravilo, bilo je potrebno odobrenje autora i plaćanje naknade da bi se koristio rad. Međutim, domaći sudovi su opravdali postupke organizacije „Irali“ pozivajući se na nekoliko članaka Zakona o autorskim pravima koji su predviđali iznimke od općeg pravila da je za reprodukciju potrebno autorovo odobrenje. Podnositelj predstavke je, međutim, tvrdio da se u okolnostima njegova slučaja ne može primijeniti nijedna od iznimki.

Europski sud je posebno naglasio da je člankom 17.1 Zakona o autorskim pravima propisano da je bilo dozvoljeno da fizička osoba, bez suglasnosti autora ili plaćanja autorske naknade, umnoži jedan primjerak zakonito objavljenog djela isključivo u osobne svrhe. Međutim, organizacija „Irali“ je bila pravna osoba i knjigu podnositelja predstavke nije koristila „isključivo u osobne svrhe“, već ju je na internetu učinila dostupnom neograničenom broju čitatelja. Pored toga, prema članku 17.2 Zakona o autorskim pravima, navedena odredba se nije odnosila na reprodukciju knjiga u cijelosti, a domaći sudovi ni u jednoj fazi postupka nisu utvrdili da knjiga podnositelja predstavke nije reproducirana u cijelosti.

Prema članku 18. Zakona o autorskim pravima, knjižnicama, arhivima i obrazovnim ustanovama bilo je dozvoljeno da u određenim slučajevima neovlašteno umnožavaju djela. Podnositelj predstavke je u svojoj žalbi pred domaćim sudovima tvrdio da organizacija „Irali“ ne pripada nijednoj od tih kategorija. Iako Vrhovni sud nije eksplicitno obrazložio taj argument, primijetio je da je knjiga podnositelja predstavke objavljena u dijelu internetske stranice pod nazivom Knjižnica i da je svrha bila pružiti informacije o historiji Azerbajdžana.

Europski sud je zaključio da iako je nedostatak bilo kakve komercijalne svrhe bio relevantan za primjenu članka 18. Zakona o autorskim pravima, to nije bio jedini element koji je trebalo uzeti u obzir. Domaći sudovi su propustili navesti koji konkretni slučaj predviđen podstavcima (a) i (b) članka 18. Zakona o autorskim pravima može opravdati umnožavanje knjige podnositelja predstavke bez njegova odobrenja. Prema mišljenju Europskog suda, s obzirom na to da je organizacija „Irali“ knjigu podnositelja predstavke postavila na internet i time ju, potpuno besplatno, učinila dostupnom svima, a ne samo posjetiteljima zgrade knjižnice, bilo je potrebno detaljno obrazloženje sudova kako bi se opravdala primjena članka 18. na predmet podnositelja predstavke.

Što se tiče članka 15.3 Zakona o autorskim pravima, na koji se poziva Vrhovni sud, Europski sud je primijetio da se ta odredba odnosi na pravilo iscrpljivanja prava na distribuciju. Iako je podnositelj predstavke objavio svoju knjigu i iako su i otisnuti primjerci bili dostupni na tržištu knjiga, ništa ne ukazuje na to da je on ikada odobrio njezino umnožavanje i predstavljanje javnosti u digitalnom obliku. Vrhovni sud nije objasnio zašto je ovu odredbu smatrao relevantnom za okolnosti ovog slučaja u kojem se spor nije ticao distribucije zakonito objavljenih primjeraka knjige podnositelja predstavke, već njezine reprodukcije u novom, digitalnom obliku i njezine online objave bez njegova pristanka.

Europski sud je zaključio da su domaći sudovi propustili navesti razloge kojim bi potkrijepili stajalište da odredbe Zakona o autorskim pravima, na koje su se pozvali, mogu predstavljati pravnu osnovu za konkretnu situaciju, te da tužena država stoga nije ispunila svoju pozitivnu obvezu prema članku 1. Protokola broj 1 da zaštiti intelektualno vlasništvo, posebice primjenom efikasnih korektivnih mjera. Utvrdio je da je došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.