Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dana 06. 03. 2007. godine održao LXVIII sjednicu Malog vijeća a nakon toga i XLVI sjednicu Vijeća od pet sudija.
Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je razmatrao četiri zahtjeva za donošenje privremenih mjera i donio odgovarajuće odluke, dok je na Vijeću od pet sudija Sud riješio 89 predmeta.
Između ostaloga, Ustavni sud je u predmetima AP-2898/06 i AP-3048/06 odbio kao neosnovane apelacije Industrijskog preduzeća „Krivaja“ d.o.o. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici i Općinskog suda u Zavidovićima, kojima je apelant obavezan da isplati tužiteljima određeni iznos novca na ime razlike plaća. Ustavni sud je zaključio da apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovani jer su redovni sudovi u pobijanim odlukama ocijenili da je prvostepeni postupak proveden pravilno i potpuno, da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te pravilno primijenjeno materijalno pravo - Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH i Granski kolektivni ugovor, prema kojima je osnovna plaća proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti poslova. Pri tom, redovni sudovi su za svaki prihvaćeni dokaz dali jasno i precizno obrazloženje, a obrazložen je i prigovor apelanta koji se ticao poslovanja s gubicima. Ustavni sud nije utvrdio pogrešnu ili proizvoljnu primjenu prava niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
U predmetu AP-95/06 Ustavni sud je odbacio apelaciju Mirnesa Ajanovića podnesenu protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda u Tuzli kojima je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je između ostalog tražio da Revija „Slobodna Bosna„ objavi izvinjenje zbog iznesenih kleveta i uvreda na račun apelanta. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je, između ostalog, u pogledu navoda vezano za slobodu izražavanja zaključio da je apelacija očigledno neosnovana jer iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja, koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije.
Ustavni sud je dalje odbacio kao nedopuštenu apelaciju Đurađa Kušljića podnesenu protiv akata Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine i Ambasade Bosne i Hercegovine u Hagu, kojima je odlučeno da Bosna i Hercegovina, kao apelantova matična država, neće podnijeti zahtjev za njegovo izručenje u Bosnu i Hercegovinu, povodom krivičnog postupka koji je protiv njega pokrenut u SR Njemačkoj tokom 1998. godine, za krivično djelo «Genocida» za događaje u Vrbanjcima, Opština Kotor Varoš u 1992. godini. Ustavni sud je utvrdio da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer se predmetni slučaj odnosi na postupak Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine, koje je odlučilo da Bosna i Hercegovina neće tražiti ekstradiciju za apelanta, koji se nalazi na izvršavanju kazne u SR Njemačkoj, a ne odnosi se na određivanje građanskih prava i obaveza ili utvrđivanja krivične optužbe protiv njega.