Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je odbio kao neosnovane pet zahtjeva za donošenje privremene mjere, dok je na Vijeću od pet sudaca Sud riješio 80 predmeta. Između ostaloga, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Senada Pendeka i Suvada Đuderije podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 2. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 18. maja 2005. godine kojima su apelanti oglašeni krivim za krivično djelo navođenja na prostituciju i osuđeni na kaznu zatvora od po jedne godine i tri mjeseca zatvora. Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje kada se apelanti žale da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, činjenica da su se apelanti branili šutnjom, ali da su kasnije na vlastiti prijedlog dali iskaz na glavnom pretresu, ne znači da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, niti da je prekršeno pravo na pravično suđenje, kada prilikom davanja tog iskaza nije prekršeno pravo apelanata na odbranu i pravo protiv samoinkriminacije. U predmetu AP 1594/05 Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelacija Hasana Hadžića podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 13. maja 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli od 15. juna 2001. godine. Osporenim presudama apelant je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine jer je apelant obavljajući poslove i radne zadatke direktora Kantonalne direkcije robnih rezervi Tuzlanskog kantona 18. januara 1999. godine sa optuženim R.B. kao osnivačem i direktorom privatnog preduzeća DJL «AMV Komerc» iz D. Vukovija zaključio ugovor o kupovini robe (građevinskog materijala) za potrebe povratka izbjeglih i raseljenih lica u vrijednosti od 170.116.50 KM, te da navedenom ugovoru nije predhodio postupak javnog oglašavanja predviđen federalnim propisom. Nakon meritornog ispitivanja osporenih presuda Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje jer procjena dokaza prvostepenog suda koja je potvrđena u drugostepenom postupku nije bila očigledno proizvoljna niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. Također, Ustavni sud je utvrdio da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost apelanta jer je apelant lišen slobode na osnovu presude nadležnog suda i u skladu sa domaćim zakonskim propisima. Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milorada Rodića, Vlastimira Pušare, Ivana Bakovića i Zorana Kneževića podnesenu zbog neizvršenja rješenja Ministarstva pravde BiH u odnosu na pravo na pravično suđenje zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dio apelacije podnesen zbog neizvršenja rješenja Ministarstva pravde BiH od 15. juna 2005. godine i uslova izdržavanja kazne u KPZ Zenica u odnosu na pravo na zabranu mučenja odbačen je kao nedopušten zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud je zaključio da se postupak izvršenja rješenja o premještaju osoba na izdržavanju kazne zatvora iz jednog KPZ u drugi ne tiče utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa su apelacije, u dijelu u kom se odnose na povredu prava na pravično suđenje ratione materiae, inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je primijetio da se apelanti nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, te da je nadzor nad radom ove ustanove, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, u nadležnosti Ministarstva pravde Federacije BiH. U konkretnom slučaju, budući da su nezadovoljni uslovima izdržavanja kazne zatvora u KPZ Zenica, apelanti su se morali najprije obratiti upravi zatvora, a potom su imali pravo pritužbe Federalnom Ministarstvu pravde u cilju poboljšavanja uslova izdržavanja kazne, što oni nisu učinili, nego su se neposredno obratili Ministarstvu pravde BiH. S obzirom da apelanti nisu iskoristili zakonom predviđen postupak za zaštitu svojih prava, slijedi da nisu ispunili uslov iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova. Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Saida Atmanija podnesenu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine od 31. januara 2006. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanta na poštivanje privatnog i porodičnog života kada je odluka kojom se odbija sa zahtjevom za azil proporcionalna cilju koji se želio postići i kada je nužna u demokratskom društvu.