I Djelomična odluka broj U-5/98 od 29. siječnja 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 11/00 – utvrđeno je da su riječi „granica” u članku 2. stavak 2.; riječi „ili ekstradiran” u članku 6. stavak 2.; članak 44. stavak 2.; članak 98. i članak 76. stavak 2., izmijenjen Amandmanom XXXVIII., i članak 138., izmijenjen amandmanima LI. i LXV. Ustava Republike Srpske, neustavni, te u Ustavu Federacije BiH u članku IV.B.7.a) (I) riječi „šefova diplomatskih misija” i članku IV.B.8. riječi „šefove diplomatskih misija” neustavne.
Ustav Republike Srpske
Članak 2. stavak 2.
Odredba Ustava RS koja govori o „granici“ između RS i FBiH nije u skladu s Ustavom BiH (članak III. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH govori o „razgraničenjima“ između dva entiteta, dok se u članku X. termin „granica“ koristi u smislu granica između država).
Članak 6. stavak 2.
Neustavne su odredbe Ustava RS kojim se propisuje da građanin RS ne može biti izručen jer je to materija koja potpada pod nadležnost institucija BiH.
Članak 44. stavak 2.
Odredba članka 44. stavak 2. Ustava RS je neustavna jer prema Ustavu BiH (članak III/1.(f)) politika i reguliranje azila je u nadležnosti institucija BiH, te prema tome entiteti nemaju ovlasti da reguliraju politiku azila.
Članak 76. stavak 2. i članak 98.
Unatoč činjenici da Narodna banka RS više ne postoji, Narodna skupština RS te odredbe Ustava RS nije ukinula i one su zaista i dalje na snazi.
Prema članku VII. Ustava BiH, Centralnoj banci BiH povjerena je isključiva nadležnost za izdavanje novca i za monetarnu politiku u cijeloj BiH, tako da entitetima, prema članku III/3. Ustava, u tom pogledu nisu preostale nikakve ovlasti.
Kako osporene odredbe članka 98. Ustava RS čine propisivanje statusa i poslovanja Narodne banke RS nadležnošću zakonodavstva RS bez dužnog poštovanja ograničenja danih u članku VII. Ustava BiH, ne mogu se stoga tumačiti na način suglasan Ustavu BiH te se proglašavaju neustavnim.
Centralna banka, prema članku VII. Ustava BiH, jedini je organ za monetarnu politiku u cijeloj BiH, što uključuje i zakonske prijedloge u tom smislu. Stoga je neustavna osporena odredba Ustava RS koja propisuje da i Narodna banka RS ima pravo predlagati zakone, druge propise i opće akte iz oblasti monetarnog, deviznog i kreditnog sustava.
Članak 138. (izmijenjen amandmanima LI. i LXV.)
Neustavna je odredba članka 138. Ustava RS koja ovlašćuje organe RS da donose akte i poduzimaju mjere za zaštitu prava interesa RS protiv akata institucija BiH ili FBiH jer, prema članku VI/3.(a) Ustava BiH, Ustavni sud BiH ima isključivu nadležnost da služi kao zaštitni mehanizam u slučaju „bilo kojeg spora ove vrste“ i s obzirom na to da je prema Poslovniku Ustavnog suda BiH (članak 75.) predviđena mogućnost donošenja privremene mjere.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Članak IV.B.7.a
(I) i članak IV.B.8.
Neustavne su odredbe Ustava FBiH prema kojima je predsjednik Federacije nadležan za imenovanje šefova diplomatskih misija jer je prema članku V/3.(b) Ustava BiH Predsjedništvo BiH nadležno za imenovanje veleposlanika, bez ograničenja u njegovom pravu odlučivanja.
II Djelomična odluka broj U-5/98 od 18. veljače 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 17/00 – proglašen je neustavnim članak 59. st. 1., 2. i 3. Ustava Republike Srpske. Zaključeno je da proglašavanje prirodnih bogatstava, gradskog građevinskog zemljišta, nekretnina i dobara od općeg interesa državnom imovinom ex constitutione narušava samu „prirodu“ privatne imovine kao pojedinačnog prava i kao institucionalnog garanta. Ustavom garantirano pravo na privatnu imovinu kao institucionalni garant u cijeloj BiH zahtijeva okvirno zakonodavstvo na razini države BiH radi specifikacije standarda koji su neophodni da bi se ispunile prethodno elaborirane pozitivne obveze Ustava. Takvo okvirno zakonodavstvo BiH, dakle, trebalo bi odrediti razne oblike imovine, nositelje tih prava, te opća načela za njihovo izvršavanje u smislu imovinskog prava koji obično predstavlja element zakonika građanskog prava u demokratskim državama. Nadalje, članak III. Ustava BiH ne predviđa ekskluzivnu raspodjelu nadležnosti između institucija BiH i entiteta, nego zahtijeva da se u obzir uzimaju zbog neophodne kooperacije u jednoj državi imanentne nadležnosti (implied powers) i institucija BiH i organa entiteta.
III Djelomična odluka broj U-5/98 od 1. srpnja 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 23/00 – utvrđeno je da su neustavni st. 1., 2., 3. i 5. Preambule, dopunjene amandmanima XXVI. i LIV., i riječi „država srpskog naroda i” članka 1., dopunjenog Amandmanom XLIV., a u pogledu Ustava Federacije BiH neustavnim su proglašene riječi „Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i”, kao i „ostvarujući svoja suverena prava” članka I.1(1), zamijenjenog Amandmanom III.
Ustav Republike Srpske
Stavovi 1., 2., 3. i 5. Preambule
Navođenje suvereniteta, državne samostalnosti, stvaranja države, te svestranog i tijesnog povezivanja Republike Srpske s drugim državama srpskog naroda u st. 1., 2., 3. i 5. Preambule Ustava RS krši članak I/1. u svezi sa člankom I/3., člankom III/2.(a) i 5. Ustava BiH koji garantiraju suverenitet, teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni suverenitet BiH.
Članak 1., dopunjen Amandmanom 44.
Preambula Ustava BiH jasno označava Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, tj. kao narode.
Elementi demokratske države i društva i pretpostavke u pozadini – pluralizam, pravične procedure, miroljubivi odnosi koji slijede iz Ustava – moraju služiti kao smjernica za daljnje elaboriranje pitanja kako je BiH konstruirana kao demokratska multinacionalna država.
Teritorijalni raspored (entiteta) ne smije služiti kao instrument etničke segregacije, već, baš naprotiv, mora ugađati etničkim skupinama očuvanjem lingvističkog pluralizma i mira radi doprinošenja integraciji države i društva kao takvih.
Ustavno načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koje proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju segregacijom utemeljenom na teritorijalnom razdvajanju.
Unatoč teritorijalnom rasporedu BiH, uspostavom dva entiteta, taj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja.
Označavanje u Preambuli Ustava BiH Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda mora biti shvaćeno kao jedno „natkrovljujuće“ načelo Ustava BiH kojim se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članku III/3.(b) Ustava BiH.
Ustavni sud zaključuje da odredba članka 1. Ustava RS krši ustavni status Bošnjaka i Hrvata koji im je dodijeljen posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH, koji ne samo da sadrži individualna ljudska prava i slobode nego i pozitivne obveze entiteta da jamče uživanje tih prava i sloboda.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Članak I/1(1)
Označavanje Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda u članku I/1(1) Ustava FBiH ima diskriminacijski učinak i krši pravo na slobodu kretanja i prebivališta i pravo na imovinu garantirano člankom II. st. 3. i 4, a u svezi sa stavkom 5. Ustava BiH. Ta odredba također krši članak 5(c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i pravo na kolektivnu jednakost, što slijedi iz Ustava BiH.
Isto tako ne postoji samo jasna ustavna obveza da se ne krše pojedinačna prava na diskriminacijski način, koja slijede iz čl. II/3. i 4. Ustava BiH, već također i ustavna obveza nediskriminacije u smislu prava skupina ako npr. jedan ili dva konstitutivna naroda imaju specijalni povlašteni tretman putem pravnog sustava entiteta.
Nadalje, svi javni organi u BiH ne moraju se samo suzdržavati od bilo kojeg djela diskriminacije u uživanju pojedinačnih prava i sloboda, u prvom redu na temelju nacionalnog podrijetla, već također imaju i pozitivnu obvezu zaštite od diskriminacije pojedinaca i, u pogledu izbjeglica i raseljenih osoba, da stvore neophodne političke, socijalne i ekonomske uvjete za njihovu harmoničnu reintegraciju.
IV Djelomična odluka broj U-5/98 od 18. kolovoza 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 36/00 – Ustavni sud proglašava sljedeće odredbe neustavnim: članak 68. točka 16., izmijenjen Amandmanom XXXII., članak 7. stavak 1. i članak 28. stavak 4. Ustava Republike Srpske i članak I.6(1) Ustava Federacije BiH.
Ustav Republike Srpske
Članak 68. točka 16.
Točka 16. članka 68. Ustava RS prema kojoj „RS uređuje i osigurava suradnju sa srpskim narodom izvan Republikeˮ stvara preferenciju koja ne može biti legitimizirana prema članku I. stavak 4. Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije te krši obveze ustanovljene člankom 2. stavak 1. točka (c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Ista obveza slijedi i iz članka 1. stavak 3. podstavak (a) i članka II. stavak 1. Aneksa VII., a u svezi sa člankom II. stavak 5. i člankom III. stavak 2. podstavak (c) Ustava BiH.
Članak 7. stavak 1.
Široki opseg značenja „službene upotrebe“ srpskog jezika i ćiriličnog pisma i teritorijalna restrikcija službene upotrebe drugih jezika u članku 7. Ustava RS idu mnogo dalje od per se legitimnog cilja reguliranja korištenja jezika, utoliko što te odredbe imaju učinak sprečavanja uživanja u pravima iz čl. II/3.(m) i 5. Ustava BiH. One su također i u suprotnosti sa člankom I/4. Ustava BiH.
Legitiman je cilj kada entiteti per se propišu jezik, ali bi on mogao povrijediti prava pojedinaca i pozitivne obveze iz Ustava koje služe kao institucionalni garant „pluralističkog društvaˮ i „tržišne ekonomijeˮ prema Preambuli Ustava BiH. Zbog jasne, prisutne opasnosti koju propisi bez ograničenja o službenim jezicima kroz entitete stvaraju u pogledu tih temeljnih normativnih načela i institucionalnih garanata Ustava BiH, postoji implicitna, ali neophodna odgovornost države BiH da osigura minimum standarda za upotrebu jezika putem okvirnog zakonodavstva. Pri tome, zakonodavstvo BiH mora uzeti u obzir efektivnu mogućnost jednakog korištenja bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ne samo pred institucijama BiH već i na razini entiteta i svih njihovih administrativnih jedinica pri zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima, kao i u javnom životu. Najviši standardi čl. od 8. do 13. Europske povelje za regionalne jezike i jezike manjina bi trebali služiti kao smjernica za spomenuta tri jezika. Uzimajući u obzir odgovarajuće uvjete, niži standardi navedeni u Europskoj povelji bi mogli biti dovoljni samo za ostale jezike.
Članak 28. stavak 4.
Odredba članka 28. stavak 4. Ustava RS daje Pravoslavnoj crkvi važan utjecaj na stvaranje sustavâ vrijednosti i vjerovanja i mora se gledati kao ustavna osnova koja dozvoljava vlastima da „stvaraju javnu atmosferu koja sprečava slobodno ispoljavanje vjeroispovijedi“.
U pogledu materijalne pomoći Pravoslavnoj crkvi, ona je tom ustavnom odredbom dobila privilegiju koja se ne može legitimizirati ustavnim terminima, te je stoga inherentno diskriminacijskog karaktera.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Članak I.6(1)
Osporena odredba je ozbiljna prepreka za uživanje u pravima zajamčenim člankom II/3.(n) i II/5. Ustava BiH, te krši pozitivne obveze iz Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Konvencije o rasnoj diskriminaciji, kao i članak II/4. Ustava BiH, te je stoga Ustavni sud odredbu koja glasi: „Službeni jezici Federacije su bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno pismo je latinica.“ proglasio neustavnom.
