Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 27. veljače 2025. godine elektroničkim putem održao 154. plenarnu sjednicu na kojoj je, između ostalog, usvojio veći broj odluka kojima su apelacije odbačene kao nedopuštene zbog razloga propisanih u članku 18. Pravila Ustavnog suda.
Od donesenih odluka Ustavni sud izdvaja:
AP-746/21 (V. S.) – U ovom predmetu apelant je, između ostalog, osporavao rješenja donesena u postupku zamjene novčane kazne kaznom zatvora smatrajući da mu je u tom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u tom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, osporenim rješenjima odlučivalo se samo o ispunjenosti zakonskih uvjeta za zamjenu izrečene novčane kazne kaznom zatvora, odnosno u tom se postupku nije utvrđivala „utemeljenost kaznene optužbe“ protiv apelanta. Utemeljenost „kaznene optužbe“ protiv apelanta utvrđivala se u ranijem prekršajnom postupku koji je okončan konačnom i izvršnom odlukom Osnovnog suda u Banjaluci kojom je utvrđena apelantova prekršajna odgovornost i izrečena mu novčana kazna.
AP-3211/21 (Admir Muminović) – U ovom predmetu apelaciju, koju je apelant podnio zbog duljine trajanja postupka za izdavanje naknadne urbanističke suglasnosti koji se vodi pred organom uprave, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, apelant nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu relevantnih odredaba Zakona o upravnim sporovima FBiH. Podsjećajući na svoju raniju praksu, Ustavni sud je istaknuo da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ako bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba pokrenuti. S obzirom na to da apelant nije koristio raspoložive pravne lijekove i time omogućio da postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije iscrpio učinkovite pravne lijekove moguće prema zakonu.
AP-457/22 (Jelena Savić) – U ovom predmetu apelacija je podnesena protiv odluka redovnih sudova donesenih u upravnom sporu u kojem je odbačena apelantičina tužba protiv rješenja drugostupanjskog organa donesenog u postupku koji se odnosi na provedeni javni natječaj. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je podsjetio na svoju raniju praksu prema kojoj se u postupcima koji se odnose na natječaje odlučuje o građanskim pravima apelanata, te da se u tim postupcima primjenjuje pravo na pravično suđenje. Međutim, u konkretnom upravnom sporu u kojem su donesene osporene odluke redovnih sudova apelantica je osporavala odluku drugostupanjskog organa kojom je, u biti, poništen natječaj za radno mjesto tajnika vrtića, iz čega proizlazi da se tom odlukom nije odlučivalo o apelantičinim građanskim pravima i obvezama jer je javni natječaj poništen.
AP-599/22 (Projektantski zavod „Traser“ dioničko društvo u mješovitom vlasništvu s potpunom odgovornošću Sarajevo) – U ovom predmetu apelant smatra da su mu osporenim odlukama donesenim u postupku pristupa informacijama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja. U odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao na svoju ustaljenu praksu prema kojoj se u postupku koji se odnosi na pristup informacijama u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u BiH ne utvrđuju apelantova „građanska prava i obveze“. U odnosu na pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud je apelaciju također odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao da je apelant koji je pravna osoba tražio dostavu informacija od Središnjeg izbornog povjerenstva BiH (državnog organa), a te informacije se odnose na fizičku osobu, i to informaciju o tome u koji birački popis je fizička osoba bila upisana određenog datuma, odnosno je li upisana u birački popis s prijavljenim prebivalištem na preciziranoj adresi. Apelant je tražio informacije u svrhu vođenja parničnog postupka protiv te fizičke osobe. Ustavni sud je ukazao da je navedene informacije apelant u parničnom postupku mogao pribaviti na drugi način. Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir kriterije koje je u svojoj praksi uspostavio Europski sud za ljudska prava pri utvrđivanju postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, odnosno pravo na pristup informacijama kao dio tog prava, te je navedene kriterije doveo u svezu s konkretnim slučajem. Slijedom toga, Ustavni sud je utvrdio da informacije koje je apelant tražio nisu od ključne važnosti za ostvarivanje njegovog prava na slobodu izražavanja, te da postupak pristupa informacijama u konkretnom slučaju ne pokreće pitanja i ne uživa zaštitu prava apelanta na slobodu izražavanja.
AP-619/22 (Goran Stupar, Tajana Radanović, Slavica Suknaić, Ivica Suknajić, Mile Suknajić, Dragica Suknjaić, Perica Suknjaić, Ivan Suknjaić, Tomislav Suknaić i A. D.) – U ovom predmetu apelacije koje su, između ostalog, podnesene i zbog duljine trajanja postupka u predmetima pred Vrhovnim sudom Republike Srpske odbačene su kao nedopuštene zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U obrazloženju odluke Ustavni sud je podsjetio da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku RS predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, a što je u konkretnom slučaju izostalo.
AP-641/22 (S. A.) – U ovom predmetu apelant je osporavao odluku Povjerenstva za uvjetni otpust koja je donesena povodom njegove molbe za uvjetni otpust. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, apelant nije imao mogućnost protiv osporene odluke izjaviti žalbu niti pokrenuti upravni spor, ali je imao mogućnost protiv te odluke podnijeti zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, sukladno odredbi članka 67. Zakona o upravnim sporovima BiH. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je podsjetio na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šerbečić protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 26. travnja 2022. godine).
AP-2848/23 („Prijedorputevi“ a.d. Prijedor) – U ovom predmetu apelant je ukazivao na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za priznanje strane sudske odluke. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao na svoju praksu prema kojoj postupak koji se odnosi na „priznanje strane sudske odluke“, u načelu, nije postupak u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava i obveze u smislu prava na pravično suđenje odnosno u takvom postupku se ne raspravlja o meritumu predmeta, već se raspravlja samo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje strane sudske odluke. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu.
Sve odluke usvojene na plenarnoj sjednici bit će objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i dostavljene apelantima najkasnije u roku od mjesec dana od njihovog donošenja.
