Ustavni sud ističe i stajališta Evropskog suda koji opravdava upotrebu ovog pritvorskog osnova kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške krivične radnje. Relevantna je kriminalna prošlost, ličnost osumnjičenog ili optuženog. Također su relevantni broj i karakter krivičnih djela i eventualno otvorena istraga za druga djela. Prema stajalištima Evropskog suda, moraju biti zadovoljeni uvjet visine zaprijećene kazne, objektivna ocjena ozbiljnosti i trajnosti prijetnje, tužilac i sudija moraju imati pristup evidencijama o prethodnim krivičnim djelima.
Ustavni sud, prema navedenom, u apelantovom slučaju ne vidi postojanje „naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će učiniti krivično djelo kojim prijeti". Naime, sud je samo parafrazirao i naveo da bi apelant mogao izvršiti djelo kojim je zaprijetio prije 23 godine ukoliko bi se nalazio na slobodi, ne navodeći koje su to očigledne i konkretne okolnosti koje ukazuju na to, nego to samo apstraktno navodi i pretpostavlja. Ustavni sud ponovo ukazuje na obavezu redovnih sudova da prilikom odlučivanja o određivanju pritvora prethodno detaljno i savjesno razmotre mogućnost i efekte izricanja blažih mjera kojima se može postići ista svrha. U konkretnom slučaju redovni sudovi naveli su samo kako mjere zabrane sa sigurnošću ne bi ostvarile svoj cilj, pri tome se pozivajući na težinu djela kojim apelant prijeti. Ustavni sud smatra da su ti navodi paušalni i da nisu dati odgovarajući razlozi u pogledu zaključka redovnih sudova da blaže mjere zabrane ne bi ostvarile svoj cilj.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije budući da redovni sudovi postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nisu detaljno razmotrili, niti za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2441/15 od 26. maja 2016. godine, st. 51–54.
