Redovni sudovi su proizvoljno primijenili procesno pravo jer su prilikom odlučivanja o žalbi apelanata potpuno zanemarili odredbu člana 141. stav 2. Zakona o prekršajnom postupku kojom je propisano da se pozivi radi saslušanja ili ispitivanja dostavljaju okrivljenom lično, što je bio konkretan slučaj, zbog čega je apelantima bilo onemogućeno da učestvuju u postupku, te predlože svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima suprotne strane.
• Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj AP-1480/06 od 18. oktobra 2007. godine, st. 32. i 33, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/08, prekršajni postupak, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Valjano sklopljeni ugovori o kupoprodaji vrijednosnih papira, dionica preduzeća „Polirond" d.d., u periodu kada zakoni o vrijednosnim papirima, o Komisiji za vrijednosne papire i Registru vrijednosnih papira nisu mogli biti implementirani, jer država nije osigurala institucionalne uvjete za to, moraju biti realizirani jer je redovan promet vrijednosnim papirima kao izraz, s jedne strane, raspolaganja vlastitom imovinom, a, s druge strane, investicionog ulaganja važniji od realizacije javnih interesa koji su inkorporirani u te zakone putem potpune blokade prometa do mogućnosti provođenja navedenih zakona.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2195/06 od 18. oktobra 2007. godine, stav 54, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/08, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, proizvoljna primjena zakona, promet vrijednosnih papira, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Činjenica da u budžetu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelanticama ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Kantonalnog suda s direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1315/06 od 8. novembra 2007. godine, stav 44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/08, regres, Tuzlanski kanton

Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi na nesporan način utvrdili da je opunomoćenik apelanata uredno obaviješten o održavanju ročišta na koje nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao, a tuženi nije zahtijevao da se ročište održi.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1793/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 11, parnični postupak povodom tužbe za utvrđivanje prava vlasništva

Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost u primjeni odredaba ZOO-a u slučaju kada su redovni sudovi zaključili: „Sama mogućnost određenog privrednog poslovanja, kao što je ulaganje dugovanog iznosa u štednju, ne znači još uvijek ‘redovan tok stvari’ ili ‘posebne okolnosti’, tj. realnu šansu. Drugostepeni sud je pravilno zaključio da je apelantica bila dužna dokazati da je to bila njena konkretna namjera, tj. poslovni potez koji bi se izjednačavao s onom vjerovatnoćom koja graniči sa sigurnošću, a ne samo mogućnost. U protivnom, kada bi se podržao apelanticin stav, svaki građanin bi mogao izabrati bilo koju poslovnu mogućnost i hipotetički tvrditi da je pretrpio štetu, jer je mogao takav potez povući, a bio je spriječen izvršenikovim kašnjenjem".
• Odluka o dopustivosti broj AP-2121/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 14, parnični postupak povodom tužbe za naknadu štete, u vidu izgubljene dobiti, zbog dužnikovog kašnjenja

Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje kada je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji izašao izvan granica razloga navedenih u reviziji i proizvoljno primijenio odredbe Zakona o Ustavnom sudu RS.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1434/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/08, revizija, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Dakle, za Vrhovni sud presudan razlog pri donošenju odluke o zakonitosti rješenja tužene o brisanju apelanta iz imenika advokata tužene predstavlja mogućnost za apelanta da se ponovo upiše u imenik advokata tužene. Osim što upis u imenik advokata tužene nije bio predmet spora, krajnje je nelogično i arbitrarno ocjenjivati zakonitost rješenja o brisanju iz imenika advokata tužene s apelantovim pravom da može zahtijevati ponovni upis u isti imenik. Činjenica o tom apelantovom pravu ni na koji način nije smjela utjecati na donošenje odluke o zakonitosti rješenja koje je apelant osporavao. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci, u navedenom smislu, nije zadovoljilo princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored iznesenog, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci Vrhovnog suda pogrešno citiran i zakonski propis na koji se Vrhovni sud poziva u presudi. U dijelu presude u kojem se poziva na stjecanje uvjeta iz člana 266. stav 1. tačka 4. Zakona o općem upravnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta, Vrhovni sud navodi da taj član odgovara članu 252. stav 1. tačka 4. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima. Iako se može zaključiti da je u pitanju lapsus calami i da se Vrhovni sud, ustvari, poziva na sadašnji Zakon o općem upravnom postupku, Ustavni sud smatra da je i do tog propusta Vrhovnog suda došlo usljed nedovoljno brižljivog i savjesnog pristupa u donošenju presude koju apelant osporava.
• Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj AP-1518/06 od 29. marta 2008. godine, st. 56. i 57, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 47/08, proizvoljnost u predmetu brisanja apelanta iz imenika advokata, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud podsjeća da je pristanak tuženog na povlačenje tužbe nakon što je tužba dostavljena tuženom eksplicitno propisan odredbom člana 59. ZPP-a. Pristanak tuženog je zakonska pretpostavka da bi se tužba mogla smatrati povučenom. U konkretnom slučaju opunomoćenik drugotužene i četvrtotužene je direktno i nedvosmisleno izjavio da u njihovo ime ne pristaje na povlačenje tužbe. Ustavni sud smatra da, nakon te izjave, sud nije imao zakonski osnov da rješenjem utvrdi da se tužba smatra povučenom.

Također, Ustavni sud ne smatra da se iz daljnjeg ponašanja opunomoćenika tuženih, dakle na indirektan način, može smatrati da proizlazi da je zastupnik tuženih dao pristanak na povlačenje tužbe, kao što to zaključuje Okružni sud, te da je time povreda zakona otklonjena. Naime, Ustavni sud smatra da se djejstvo potpune i eksplicitne izjave o protivljenju povlačenja tužbe ne može staviti izvan snage radnjama koje u svojoj suštini samo na indirektan način, baziran na pretpostavkama, negiraju datu izjavu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni i Osnovni sud na arbitraran način primijenili zakonsku odredbu člana 59. ZPP-a i da je takva arbitrarnost nesumnjivo utjecala na apelantovo pravo na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-431/08 od 17. aprila 2008. godine, st. 29. i 30, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/08, građanski postupak, naknada materijalne štete, stjecanje bez osnova, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Okružni sud je, odlučujući o žalbama tužilaca u postupku koji se odnosio na isplatu razlike plaća i drugih novčanih prava iz radnih odnosa, pogrešno primijenio materijalno pravo jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji ima pravnu prirodu, lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, tužioci su, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, imali pravo da u roku od godinu dana od saznanja za povredu (subjektivni rok), a najdalje tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), podnesu tužbu. Prema tome, Okružni sud je, kada je odlučivao o tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenio pravni osnov za odlučenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1258/06 od 12. juna 2008. godine, stav 32, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 91/08, proizvoljna primjena Zakona o obligacionim odnosima u postupku koji se tiče isplate plaća, regresa, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Kako je propisano odredbama Zakona o parničnom postupku, sud u postupku rješavanja o žalbi ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu koji se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi. Stoga, pošto je Okružni sud razmatrao meritorno samo apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude, morao se ograničiti samo na njene žalbene navode, te je morao i da pazi na institut reformatio in peus, tj. na zabranu da se na štetu strane koja je izjavila žalbu ne može „nagore" promijeniti prvostepena odluka. Žalba tuženog je razmatrana samo s proceduralnog aspekta, tj. da li je žalba izjavljena blagovremeno, i ona je odbijena. Dakle, Okružni sud je mogao meritorno ispitati samo apelanticine žalbene navode, i to u dijelu protiv kojeg se ona žalila. Dakle, prvostepena presuda u dijelu protiv kojeg apelantica nije izjavila žalbu, a protiv kojeg je tuženi izjavio žalbu koja nije blagovremena, nesporno je postala pravosnažna. Takvim postupanjem Okružni sud je, suprotno odredbi člana 230. Zakona o parničnom postupku, preinačio presudu na štetu strane koja je jedina podnijela žalbu, i to ukidajući prvostepenu presudu u dijelu protiv kojeg nije bilo dozvoljene, potpune i blagovremene žalbe, čime je apsolutno izašao iz granica svoje nadležnosti u odlučivanju u postupku po žalbi.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1876/06 od 4. septembra 2008. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 91/08, proizvoljna primjena Zakona o parničnom postupku, radni spor – isplate plaća, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Vrhovni sud je na arbitraran način primijenio odredbu člana 247. stav 2. ZPP-a kada je odlučivao o reviziji od koje je prethodno tužilac odustao i koju je stoga Vrhovni sud trebalo da odbaci kao nedozvoljenu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1116/07 od 17. septembra 2008. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/08, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ne postoji arbitrarnost u pravnom stavu sudova prema kojem je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen na osnovu punomoći koju je ovjerio inozemni sud, ali bez Apostille pečata. Propisana obavezna forma nadovjere Apostille pečatom nužna je radi poštovanja principa državnog suvereniteta i pravne sigurnosti, jer Bosna i Hercegovina tim pečatom na stranoj javnoj ispravi dobija jamstvo druge države da se radi o nadležnom organu i originalnom potpisu službenog lica određene države, čime se, ujedno, štite i pravni interesi drugih strana u postupcima koji mogu biti subjekt pravnog prometa s licem posjednikom ovjerene javne isprave. Prema tome, postoji sasvim opravdan javni interes za tu proceduru i formalnosti za koje Ustavni sud ne smatra da su pretjeran teret.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1516/06 od 17. septembra 2008. godine, st. 17. i 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 91/08, pravna valjanost ugovora o kupoprodaji u smislu Zakona o prodaji stanova, apelacija očigledno (prima facie) neosnovana

Nema proizvoljnosti Vrhovnog suda pri ocjeni da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je volja tužioca – protivtuženog bila stvarna volja koju je imao da proda predmetne nekretnine, odnosno da je on pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe člana 17.b) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica o očigledno nesrazmjernoj cijeni i stvarnoj vrijednosti predmetnih nekretnina.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-292/06 od 28. novembra 2008. godine, stav 44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/09, ništavost ugovora o kupoprodaji zaključenog u toku rata, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ograničenje u pravu na pokretanje parničnog postupka radi naknade otpremnine na način kako je tumačio Ustavni sud, a kako u novijim presudama tumači i Kantonalni sud, ima legitimni cilj i nije apsolutno, niti krši samu suštinu prava zaposlenika kojima je priznato pravo na otpremninu budući da imaju dug rok u kojem su ovlašteni da traže sudsku zaštitu u slučaju neisplaćivanja otpremnine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je obrazloženje presude Kantonalnog suda u vezi s pitanjem računanja roka zastare proizvoljno, i to na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i apelantovo uživanje prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3263/06 od 18. decembra 2008. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/09, računanje roka zastarjelosti u postupku radi naknade otpremnine, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku vraćanja u posjed stana koji je pokrenuo pred nadležnim organom uprave povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog nedonošenja konačne odluke, Ustavni sud utvrđuje da je apelant paralelno vodio dva postupka povodom iste pravne stvari – povrata stana. U vezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/4259 i dr., Ljiljana Vujić i dr.). Prema tom stavu Komisije, nije opravdano voditi paralelne postupke za povrat u posjed stana ako postoji odluka CRPC-a, a svojim odlukama ona je nalagala da se okonča postupak izvršenja odluke CRPC-a. Slijedeći tu praksu, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi, nakon pokretanja izvršenja odluke CRPC-a, trebali prekinuti upravni postupak povodom zahtjeva za povrat spornog stana, odnosno spojiti te postupke. S obzirom na to da je u apelantovom slučaju u postupku izvršenja odluke CRPC-a prethodno pitanje riješeno, apelant je imao ovlaštenje da zatraži da se nastavi postupak izvršenja. Apelant je također mogao pokrenuti parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana korisnika kako bi imao priliku iznijeti sve argumente u vezi sa svojim pravom na sporni stan.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1970/06 od 15. januara 2009. godine, stav 42, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 26/09, postupak vraćanja stana u posjed, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ne postoji povreda prava na pravičan postupak kada je postojalo zakonsko ovlaštenje nadležnih organa za odgađanje administrativnog izvršenja odluke CRPC-a do okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3321/06 od 26. februara 2009. godine, stav 48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/09, postupak vraćanja stana u posjed, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Okružni sud je očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu mijenjajući u žalbenom postupku pokrenutom protiv rješenja o kažnjavanju pravosnažno rješenje o izvršenju koje nije, niti može (s obzirom na njegovu pravosnažnost) biti predmet konkretnog žalbenog postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3309/06 od 17. marta 2009. godine, stav 31, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/09, proizvoljna primjena prava u izvršnom postupku, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Vrhovni sud je, tumačeći tekst predmetne bankarske garancije u vezi s odredbama kupoprodajnog ugovora od 23. marta 2000. godine uz primjenu odredbe člana 99. ZOO-a i iznalaženje zajedničke volje ugovarača, zaključio da su avansnim iznosom koji je uplatio tužilac u korist prodavca na njegov račun kod apelantovog prednika bankarskom garancijom pokriveni ne samo nedostaci u količini isporučene robe nego i u njenom kvalitetu, kao i povećani troškovi prometa. Pri tome je Vrhovni sud usvojio stav da tužilac i nije bio dužan da u predmetnom postupku dokazuje nedostatke u kvaliteti isporučene robe, kao ni povećane transportne troškove, jer to nije bilo predviđeno uvjetima garancije. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje nije proizvoljno. Iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su osporenom odlukom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2899/06 od 13.  maja 2009.  godine, stav 15, bankarska garancija, proizvoljnost, apelacija očigledno (prima facie) neosnovana

Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu člana 186. u vezi sa članom 277. ZOO-a, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud, u situaciji kad su redovni sudovi utvrdili da je apelantima šteta nastala 27. jula 1993. godine (imovina je iz radnje apelanata izuzimana kontinuirano od 21. maja do 27. jula 1993. godine – zapisnici od 1. do 44. str.), a ta činjenica je bila nesporna među parničnim strankama, proizvoljno primijenio materijalno pravo kad je apelantima dosudio naknadu štete od saznanja za štetu (1. januara 1999. godine), odnosno od dana vještačenja Instituta (22. augusta 2005. godine). To svoje postupanje sudovi su obrazložili primjenom čl. 185. i 189. stav 2. ZOO-a, mada navedene odredbe uopće ne reguliraju pitanje kamata, već je ta materija regulirana odredbama čl. 277-279. ZOO-a. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud u svojim odlukama primijenili pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-775/08 od 30. maja 2009. godine, stav 89, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/09, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

U članu 141. Porodičnog zakona se izričito navodi da će se u postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivati odredbe o parničnom postupku, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Primjena principa parničnog postupka zahtijeva da se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva stranaka, pa apelantovim navodima da nije provedeno vještačenje DNK u konkretnom slučaju, u situaciji kad Porodični zakon koji je primijenjen nije propisao takvu obavezu, ne dovodi, prema mišljenju Ustavnog suda, do povrede prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-68/07 od 8. septembra 2009. godine, stav 25, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/10, utvrđivanje očinstva, provođenje testa DNK radi utvrđivanja očinstva, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud je u konkretnom predmetu utvrdio da je apelantica prezentirala sudu činjenice na osnovu kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacija tuženog u primjeni člana 143. ZOR-a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebalo da prebaci na tuženog. Međutim, sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u primjeni člana 143. ZOR-a uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju i koje apelantica nije ni morala dokazivati, nego tuženi pobijati.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1093/07 od 25. septembra 2009. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 23/10, radni spor, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Imajući u vidu odredbu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, odnosno potvrdili apelantici status zaposlenika na čekanju od 31. januara 2000. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo, a pogotovo kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili da je stupanjem Zakona o radu nastupila prekluzija prava da tužbom traži naknadu za čekanje za period od 1992. do 2000. godine, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, stav 30, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH