Zabrana javnih događaja u kontekstu mjera vezanih za borbu protiv COVID-19 • Odluka podnosioca predstavke da povuče zahtjev za odobrenje održavanja javnog događaja prije nego što dobije zvaničnu odluku i da ne podnese bilo koji drugi sličan zahtjev lišila ga je statusa „direktne žrtve“ i mogućnosti da iznese predmet pred domaćim sudovima • Predstavka nedopuštena zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je „Communauté genevoise d’action syndicale“ (CGAS), udruženje sa sjedištem u Ženevi. Statutarni cilj Udruženja je da brani interese radnika i svojih organizacija, odnosno članica, posebno u sferi sindikalnih i demokratskih sloboda, u vezi s kojim svake godine organizira i učestvuje na velikom broju manifestacija i demonstracija.

Podnosilac predstavke je naveo da je, nakon donošenja Uredbe COVID-19 broj 2 (u daljnjem tekstu: Uredba), morao da otkaže skup planiran za 1. maj 2020. godine i da je nakon toga povukao svoj zahtjev za odobrenje skupa.
Podnosilac predstavke se pozvao na član 11. Konvencije ističući da mu je zbog Vladinih mjera protiv koronavirusa, uvedenih na osnovu naredbe Federalnog vijeća iz marta 2020. godine, oduzeto pravo organiziranja javnih skupova i učešća na takvim skupovima.

Ocjena Evropskog suda

Podnosilac predstavke nije iznio svoj slučaj pred Evropski sud kako bi zaštitio interes svojih članova ili predstavnika, već je tvrdio da je Uredbom bio direktno pogođen kao udruženje.

Evropski sud je naglasio da ne može zanemariti da je podnosilac predstavke namjerno odlučio da ne nastavi s postupkom odobrenja koji je započeo u svrhu održavanja događaja 1. maja 2020. godine čak i prije nego što je od nadležnog upravnog tijela primio formalnu odluku koja bi mogla biti osporena pred sudovima, kao i da podnosilac predstavke nije preduzeo daljnje korake za organizaciju navedenog događaja.

Evropski sud je posebno naglasio da argument podnosioca predstavke da zbog straha od krivične sankcije nije nastavio proceduru odobrenja za događaj ne može biti uzet kao adekvatan budući da neprofitno privatno udruženje (podnosilac predstavke) ne podliježe takvim sankcijama. Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da bi sama činjenica preduzimanja administrativnih koraka za organiziranje javnih događaja predstavljala ponašanje za koje je vjerovatno da će biti sankcionirano.

Na osnovu toga Evropski sud je konstatirao da je djelovanje podnosioca predstavke bilo takvo da ne samo da ga je lišilo statusa „direktne“ žrtve, u smislu člana 34. Konvencije, već ga je lišilo i mogućnosti da se obrati sudovima i da se, na nacionalnom nivou, žali na kršenje Konvencije.

Evropski sud je dalje naglasio da situacija na koju se podnosilac predstavke žali ne proizlazi iz posebne mjere ograničavanja slobode okupljanja, već iz samog sadržaja Uredbe, pri čemu Evropski sud smatra da taj kriterij sam po sebi nije odlučujući za određivanje da li je pravni lijek koji je navela Vlada omogućio da se dobije preispitivanje. Vlada je tvrdila da je podnosilac predstavke trebao da zatraži odobrenje za održavanje javnog događaja te da u slučaju odbijanja ospori zvaničnu odluku vlasti pred kantonalnim, a potom i federalnim sudovima, na osnovu toga što je domaći zakon nespojiv s Konvencijom i da pri tome navede kršenje člana 11. Konvencije.

Švicarski zakon ne dozvoljava direktnu ocjenu ustavnosti federalne uredbe kao što je Uredba. Prema Ustavu i Zakonu o Federalnom vrhovnom sudu, samo kantonalni normativni akti mogu biti predmet žalbe Federalnom vrhovnom sudu radi osporavanja njihove ustavnosti.

Ipak, moguće je dobiti preispitivanje usklađenosti normativnih akata Federalne skupštine i Federalnog vijeća s odredbama više pravne snage putem prethodne odnosno preliminarne odluke u okviru redovnog ispitivanja konkretnog slučaja koje provode pravosudni organi na svim nivoima. Evropski sud je napomenuo da je ta mogućnost jasna iz dosljedne sudske prakse Federalnog vrhovnog suda.

Prema mišljenju Evropskog suda, svi elementi relevantnog domaćeg prava prezentirani u konkretnom predmetu ukazuju na to da je zahtjev za donošenje preliminarne odluke o ustavnosti, izjavljen u okviru obične žalbe na odluku o izvršenju federalne uredbe, pravni lijek koji je direktno dostupan strankama u postupku i koji omogućava, kada je to potrebno, da se osporena odredba proglasi neustavnom. Podnosilac predstavke to ne osporava i nije iznio nijedan argument koji bi doveo u sumnju djelotvornost i dostupnost tog pravnog lijeka u teoriji. Umjesto toga, on osporava kakve bi izglede za uspjeh takav pravni lijek imao u konkretnim okolnostima predmeta.

Podnosilac predstavke je naveo da je, s obzirom na okolnosti u relevantno vrijeme, malo vjerovatno da bi redovni sud koji bi trebao ispitati slučaj presudio prije datuma planiranog događaja. Osim toga, nakon što bi slučaj bio pokrenut pred Federalnim vrhovnim sudom, taj sud bi odbio da donese odluku na osnovu toga što za nju ne postoji trenutni interes. Također, podnosilac predstavke je naglasio da je rezultat slučaja „Klimatski štrajk“ dokazao istinitost njegovih tvrdnji i neefikasnost domaćih pravnih lijekova u praksi.

Međutim, Evropski sud je zaključio da se ishod slučaja „Klimatski štrajk” sam po sebi ne može smatrati posebnom okolnošću koja bi, u relevantno vrijeme, oslobodila podnosioca predstavke obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove prije obraćanja Evropskom sudu. Samo postojanje pukih sumnji u izglede za uspjeh određenog pravnog lijeka, koji očigledno nije uzaludan, nije valjan razlog za neiscrpljivanje tog pravnog lijeka. Evropski sud je posebno skrenuo pažnju na svoju supsidijarnu ulogu, naglasivši da ugovorne strane, u skladu s principom supsidijarnosti, imaju primarnu odgovornost da osiguraju prava i slobode definirane Konvencijom i protokolima uz nju i pri tome uživaju polje slobodne procjene, podložno nadzornoj nadležnosti Evropskog suda. Evropski sud je naglasio da ne može zanemariti posebne okolnosti za vrijeme pandemije koronavirusa (COVID-19), pri čemu je istakao da su nacionalne vlasti prvo dobile priliku da uspostave ravnotežu između suprotstavljenih privatnih i javnih interesa ili između različitih prava zaštićenih Konvencijom, uzimajući u obzir lokalne potrebe, uvjete i stanje javnog zdravlja kakvo je bilo u relevantno vrijeme.

Evropski sud je zaključio da podnosilac predstavke nije preduzeo odgovarajuće korake kako bi domaćim sudovima omogućio da ispune svoju osnovnu ulogu u sistemu zaštite Konvencije, odnosno da spriječe ili isprave eventualna kršenja Konvencije putem svog pravnog sistema. Čak i pod pretpostavkom da podnosilac predstavke može tvrditi da ima status žrtve, Evropski sud je prihvatio preliminarni prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih lijekova.