Od odluka koje je donio u nastavku zasjedanja 155. plenarne sjednice Ustavni sud izdvaja:

AP-587/21 (V. Š.) – Apelacijom su osporene presude koje su donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelantice u kojem je apelantica proglašena krivom za počinjeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i za krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela. Apelantici je u konačnici izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca. Apelantica je tokom postupka prigovorila da nije bilo potrebnog odobrenja nadležnog državnog organa za njeno krivično gonjenje jer ona podliježe zaštiti imuniteta. Ustavni sud je zaključio da postoje kontradiktornosti u obrazloženjima odluka redovnih sudova o tome je li se apelantica pozivala na imunitet ili ne. Na osnovu toga je zaključio da obrazloženja osporenih presuda u dijelu odluke o apelanticinom pravu na imunitet ne zadovoljavaju kriterije „obrazložene odluke“ i da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

AP-745/21 („Koudijs Animal Nutrition B.V.“ Holandija) – Apelacijom su osporene odluke redovnih sudova kojima je apelantova tužba kojom je tražio isplatu duga od tuženog („Agrocentar“ d.o.o. Obudovac) odbačena zbog toga što su redovni sudovi zaključili da za odlučivanje o apelantovoj tužbi nije nadležan sud u Republici Srpskoj. Ustavni sud je u skladu s praksom Evropskog suda iz presude Zubac protiv Hrvatske razmotrio da li je apelantu u konkretnom postupku uskraćeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi jasno ukazali na osnovu kojeg dokaza je utvrđeno da su apelant i tuženi ugovorili nadležnost Okružnog suda u Arnhemu (Holandija) i primjenu holandskog prava kao mjerodavnog prava u slučaju spora. Također, redovni sudovi su utvrđenu činjenicu doveli u vezu sa sadržajem člana 16. Zakona o parničnom postupku RS i člana 49. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja kao relevantnih odredbi u konkretnom slučaju. Shodno jasnim i relevantnim razlozima datim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud je zaključio da je konkretno ograničenje apelantovog prava na pristup sudu bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo, te da njime nije povrijeđena suština apelantovog prava na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud je naglasio da apelant i dalje ima mogućnost da podnese tužbu sudu oko čije nadležnosti su se parnične stranke sporazumjele i tako zaštiti svoja građanska prava. Također, Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje ni u ostalim segmentima.

AP-882/21 (V. P.) – Apelacijom je osporena presuda Okružnog suda u Banjaluci kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da joj naknade nematerijalnu štetu koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Okružni sud je kao razlog za usvajanje žalbe tuženih istakao samo da su tuženi prenosili informacije koje su prije toga bile objavljene u medijima. Stoga se Ustavni sud nije mogao baviti pitanjima da li su u spornom izražavanju iznesene činjenice ili vrijednosni sudovi, da li je sporno izražavanje doprinijelo debati od javnog interesa, da li su tuženi postupali u dobroj vjeri i da li su provjerili informacije, kao ni drugim relevantnim pitanjima u pogledu prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud je ocijenio da se suština apelanticinog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, pa je njene navode ispitao prema standardima za ispitivanje povrede tog prava. Primjenjujući standarde Evropskog i Ustavnog suda kada se radi o prenošenju informacija, Ustavni sud je zaključio da sporne informacije nisu bile javno objavljene u drugim medijima i sredstvima informiranja, pa se tuženi po tom osnovu nisu mogli osloboditi odgovornosti za klevetu. Ustavni sud je zaključio da u takvim okolnostima miješanje u apelanticino pravo na privatni život nije „predviđeno zakonom“, pa je stoga prekršeno njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

AP-1030/21 (B. P.) – Apelacijom je osporena presuda Vrhovnog suda FBiH kojom je u konačnici odbijena apelantova tužba protiv rješenja organa uprave kojim je apelantu prestalo pravo na starosnu penziju na osnovu relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (Zakon o PIO) jer je ponovo stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Ustavni sud je, provodeći trodijelni test prava na imovinu, prihvatio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu zakonito i da slijedi legitiman cilj – dosljedno provođenje zakonskih odredbi i zaštita pravne sigurnosti. Međutim, Ustavni sud je, slijedeći svoju praksu iz predmeta broj AP-582/21, zaključio da je miješanje bilo neproporcionalno jer je rezultiralo potpunim prestankom apelantovog prava na isplatu starosne penzije za period od dana stupanja na snagu Zakona o PIO do dana objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-36/18. Na taj način je apelant kao pojedinac primoran da trpi pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe Zakona o PIO, za koju je naknadno utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Ustavni sud je istakao da bi situacija mogla biti i drugačija da je apelant obavezan da pretrpi razumno i srazmjerno smanjenje penzije, a ne potpunu obustavu prava, ili da je postojao prijelazni period u kojem bi se prilagodio promjenama pravne regulative. Ustavni sud je ukazao da je Ustavni sud FBiH nakon donošenja osporene odluke donio Presudu broj U-20/22 kojom je odgovorio na ustavno pitanje primjene i djelovanja njegovih odluka u sudskim postupcima koji su u toku. Prema tom stavu Ustavnog suda FBiH, njegova presuda kojom je sporna odredba Zakona o PIO utvrđena neustavnom je bila primjenjiva u apelantovom slučaju s obzirom na to da je objavljena tokom trajanja konkretnog upravnog spora. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da u momentu donošenja osporene odluke sud nije mogao znati za taj stav Ustavnog suda FBiH. Međutim, Ustavni sud je ukazao da je sud svakako morao uzeti u obzir činjenicu da je sporna zakonska odredba utvrđena neustavnom u kontekstu obaveze direktne primjene Evropske konvencije propisane čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, što nije učinio. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.

AP-1646/21 (F. M.) – Ustavni sud je usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u postupku izdavanja i izvršenja naredbe koju je izdao Općinski sud u Bihaću. Naime, Općinski sud je, na zahtjev nadležne Kantonalne uprave za inspekcije (zbog navodnog obavljanja djelatnosti za koju apelant nema odobrenje nadležnog organa), primjenom čl. 67. i 72. ZKP-a, donio osporenu naredbu kojom se nalaže pretresanje stambenih i pratećih objekata u apelantovom vlasništvu. U osporenoj naredbi su poimenično navedena tri kantonalna inspektora Kantonalne uprave koja će pretresti apelantov objekt, uz asistenciju ovlaštenih službenih osoba MUP-a. Nadležna kantonalna uprava je na osnovu osporene naredbe izvršila „inspekcijski nadzor“ stambenog objekta u apelantovom vlasništvu, o čemu je istog dana sastavljen „zapisnik o inspekcijskom nadzoru“, koji je zatim dostavljen nadležnom kantonalnom tužilaštvu. Nakon toga nadležno kantonalno tužilaštvo donijelo je naredbu o neprovođenju istrage povodom izvršene navedene radnje pretresanja.

Ustavni sud je prvenstveno cijenio zakonitost pretresanja – miješanja u apelantovo pravo na dom u kontekstu obaveze pružanja adekvatne i efikasne mjere zaštite od bilo kakve zloupotrebe i proizvoljnosti u svjetlu uspostavljenih standarda iz prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda. Za Ustavni sud je bilo nesporno da, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a i Zakona o kantonalnim inspekcijama, kantonalni inspektori nisu „ovlaštene službene osobe“ koje mogu provesti pretres kao radnju koja se preduzima u istražnom postupku. Naglašeno je da je funkcija krivičnog gonjenja zakonom povjerena isključivo tužiocu, odnosno ovlaštenim službenim osobama koje on ovlasti da provedu neku istražnu radnju, u konkretnom slučaju radnju pretresanja. Stoga je zaključeno da odredba člana 67. stav 2. ZKP-a, na osnovu koje je donesena osporena naredba, nije primjenjiva na kantonalne inspektore kao državne službenike. Također je utvrđeno i da prisutni policijski službenici nisu vršili pretresanje apelantovog „doma“, već su „asistirali“ u smislu pružanja pomoći u obavljanju inspekcijskog nadzora u smislu člana 117. Zakona o inspekcijama. Osim toga, utvrđeno je i da u postupku izvršenja osporene naredbe nije postupljeno ni u skladu sa članom 74. stav (4) ZKP-a budući da prilikom pretresanja nije osigurano prisustvo dva punoljetna građanina. Ustavni sud je ukazao da je izdavanje osporene naredbe zapravo rezultiralo kombinacijom dva sasvim različita ovlaštenja policijskih službenika u smislu Zakona o inspekcijama i ZKP-a i da je Općinski sud zapravo „pomiješao“ institute iz oba zakona kako bi osigurao efektivnu primjenu člana 71. stav (3) tačka f) Zakona o inspekcijama. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da su osporena naredba i radnja pretresanja rezultat višestrukog nepoštovanja imperativnih normi propisanih ZKP-om, zbog čega u konkretnom slučaju nije zadovoljen kriterij miješanja „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak o (ne)zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud nije utvrđivao postojanje legitimnog cilja i neophodnosti miješanja u smislu člana 8. Evropske konvencije.

AP-4567/23 (Radio-televizija Bosne i Hercegovine – BHRT) – Apelacijama su osporene konačne presude Vrhovnog suda kojima su odbijene revizije protiv nižestepenih presuda kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT) kojim je tražila da joj RTRS isplati pripadajuću naknadu na ime prikupljenih RTV taksi u Republici Srpskoj. Sudovi su zaključili da Zakonom o Javnom RTV sistemu predviđeni javni RTV sistem nikada nije u potpunosti implementiran jer nije zaživjela Korporacija javnih RTV servisa, niti je funkcionirao Odbor sistema kao nadzorno tijelo za naplatu i raspodjelu takse. Na osnovu toga, sudovi su zaključili da apelantica nije imala pravo zahtijevati isplatu sredstava direktno od tuženog i da nije bila aktivno legitimirana za podnošenje tužbe. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da osporene presude nisu zadovoljile načelo proporcionalnosti jer nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite apelanticinog prava na imovinu. Ustavni sud je naglasio da apelantici nije mogao biti nametnut prekomjeran teret uslijed toga što Odbor sistema nije funkcionirao i što Korporacija nije zaživjela. Također je naglasio da tuženi nije imao zakonsko pravo zadržati cjelokupan iznos RTV takse. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud je ukazao da samo u situaciji da Odbor sistema ispunjava svoje zakonske obaveze i da je tuženi izvršio svoju zakonsku obavezu i na jedinstveni račun uplatio ukupan iznos prikupljene RTV takse, moglo bi biti prihvaćeno tumačenje redovnih sudova da apelantica i tuženi nisu u bilo kakvom materijalnopravnom odnosu. Stoga je zaključeno da je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, zbog čega su presude Vrhovnog suda ukinute i predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje.

AP-3687/24 (D. S. i S. S.) – Odbijena je apelacija podnesena protiv osporene presude Okružnog suda zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud je primijenio standarde Evropskog suda za odlučivanje o navodima koji predstavljaju „četvrtu instancu“ iz predmeta Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine. Zaključio je da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno usvojenje usvojenice iz člana 157. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je istakao da iz odredbe člana 157. Porodičnog zakona proizlazi da je za potpuno usvojenje neophodna saglasnost roditelja da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 152. Porodičnog zakona, na koju se Okružni sud također pozvao, proizlazi da za nepotpuno usvojenje nije potrebna saglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da ako je „zakonodavac želio da predvidi mogućnost potpunog usvojenja djeteta čijim su roditeljima oduzeti roditeljsko pravo ili poslovna sposobnost, to bi izričito predvidio“. U vezi s apelacionim navodima da se u osporenim odlukama nije vodilo računa o interesu usvojenice, shodno odredbama Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u svojoj odluci jasno ukazalo da u rješenju Centra upravo nedostaje obrazloženje zašto je potpuno usvojenje u najboljem interesu usvojenice. Pri tome, Ustavni sud je konstatirao da ni apelanti u apelaciji ne navode zašto je u konkretnom slučaju u najboljem interesu usvojenice da bude potpuno usvojena, odnosno zašto se najbolji interes usvojenice ne može ostvariti nepotpunim usvojenjem. Ustavni sud zapaža da za nepotpuno usvojenje nije potrebna saglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost, kao u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je odlučenje Okružnog suda proizvoljno ili očigledno nerazumno, niti da je zanemaren interes usvojenice pa da je proizvoljno tumačena Konvencija o pravima djeteta, kako to apelanti navode.