Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 27. februara 2025. godine elektronskim putem održao 154. plenarnu sjednicu na kojoj je, između ostalog, usvojio veći broj odluka kojima su apelacije odbačene kao nedopuštene zbog razloga propisanih u članu 18. Pravila Ustavnog suda.
Od donesenih odluka Ustavni sud izdvaja:
AP-746/21 (V. S.) – U ovom predmetu apelant je, između ostalog, osporavao rješenja donesena u postupku zamjene novčane kazne kaznom zatvora smatrajući da mu je u tom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u tom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, osporenim rješenjima odlučivalo se samo o ispunjenosti zakonskih uvjeta za zamjenu izrečene novčane kazne kaznom zatvora, odnosno u tom se postupku nije utvrđivala „osnovanost krivične optužbe“ protiv apelanta. Osnovanost „krivične optužbe“ protiv apelanta utvrđivala se u ranijem prekršajnom postupku koji je okončan konačnom i izvršnom odlukom Osnovnog suda u Banjaluci kojom je utvrđena apelantova prekršajna odgovornost i izrečena mu novčana kazna.
AP-3211/21 (Admir Muminović) – U ovom predmetu apelaciju, koju je apelant podnio zbog dužine trajanja postupka za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti koji se vodi pred organom uprave, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, apelant nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu relevantnih odredbi Zakona o upravnim sporovima FBiH. Podsjećajući na svoju raniju praksu, Ustavni sud je istakao da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene. S obzirom na to da apelant nije koristio raspoložive pravne lijekove i time omogućio da postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu.
AP-457/22 (Jelena Savić) – U ovom predmetu apelacija je podnesena protiv odluka redovnih sudova donesenih u upravnom sporu u kojem je odbačena apelanticina tužba protiv rješenja drugostepenog organa donesenog u postupku koji se odnosi na provedeni javni konkurs. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je podsjetio na svoju raniju praksu prema kojoj se u postupcima koji se odnose na konkurse odlučuje o građanskim pravima apelanata, te da se u tim postupcima primjenjuje pravo na pravično suđenje. Međutim, u konkretnom upravnom sporu u kojem su donesene osporene odluke redovnih sudova apelantica je osporavala odluku drugostepenog organa kojom je, u suštini, poništen konkurs za radno mjesto sekretara obdaništa, iz čega proizlazi da se tom odlukom nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama jer je javni konkurs poništen.
AP-599/22 (Projektantski zavod „Traser“ dioničko društvo u mješovitom vlasništvu s potpunom odgovornošću Sarajevo) – U ovom predmetu apelant smatra da su mu osporenim odlukama donesenim u postupku pristupa informacijama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja. U odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao na svoju ustaljenu praksu prema kojoj se u postupku koji se odnosi na pristup informacijama u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u BiH ne utvrđuju apelantova „građanska prava i obaveze“. U odnosu na pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud je apelaciju također odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao da je apelant koji je pravno lice tražio dostavljanje informacija od Centralne izborne komisije BiH (državnog organa), a te informacije se odnose na fizičko lice, i to informaciju o tome u koji birački spisak je fizičko lice bilo upisano određenog datuma, odnosno je li upisano u birački spisak s prijavljenim prebivalištem na preciziranoj adresi. Apelant je tražio informacije u svrhu vođenja parničnog postupka protiv tog fizičkog lica. Ustavni sud je ukazao da je navedene informacije apelant u parničnom postupku mogao pribaviti na drugi način. Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir kriterije koje je u svojoj praksi uspostavio Evropski sud za ljudska prava pri utvrđivanju da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, odnosno pravo na pristup informacijama kao dio tog prava, te je navedene kriterije doveo u vezu s konkretnim slučajem. Slijedom toga, Ustavni sud je utvrdio da informacije koje je apelant tražio nisu od ključne važnosti za ostvarivanje njegovog prava na slobodu izražavanja, te da postupak pristupa informacijama u konkretnom slučaju ne pokreće pitanja i ne uživa zaštitu prava apelanta na slobodu izražavanja.
AP-619/22 (Goran Stupar, Tajana Radanović, Slavica Suknaić, Ivica Suknajić, Mile Suknajić, Dragica Suknjaić, Perica Suknjaić, Ivan Suknjaić, Tomislav Suknaić i A. D.) – U ovom predmetu apelacije koje su, između ostalog, podnesene i zbog dužine trajanja postupka u predmetima pred Vrhovnim sudom Republike Srpske odbačene su kao nedopuštene zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U obrazloženju odluke Ustavni sud je podsjetio da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku RS predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, a što je u konkretnom slučaju izostalo.
AP-641/22 (S. A.) – U ovom predmetu apelant je osporavao odluku Komisije za uvjetni otpust koja je donesena povodom njegove molbe za uvjetni otpust. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, apelant nije imao mogućnost da protiv osporene odluke izjavi žalbu niti da pokrene upravni spor, ali je imao mogućnost da protiv te odluke podnese zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 67. Zakona o upravnim sporovima BiH. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je podsjetio na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Šerbečić protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 26. aprila 2022. godine).
AP-2848/23 („Prijedorputevi“ a.d. Prijedor) – U ovom predmetu apelant je ukazivao na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za priznanje strane sudske odluke. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukazao na svoju praksu prema kojoj postupak koji se odnosi na „priznanje strane sudske odluke“, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava i obaveze u smislu prava na pravično suđenje odnosno u takvom postupku se ne raspravlja o meritumu predmeta, već se raspravlja samo o tome da li su ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje strane sudske odluke. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu.
Sve odluke usvojene na plenarnoj sjednici bit će objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i dostavljene apelantima najkasnije u roku od mjesec dana od njihovog donošenja.
