Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u nastavku 146. plenarne sjednice razmatrao veliki broj apelacija, od kojih izdvaja:
AP-1795/21 (Emela Kapidžija) – U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da propisivanjem zabrane isticanja vjerskih simbola u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nije povrijeđeno apelanticino pravo na manifestiranje vjere. To ograničenje je zakonito i ima legitiman cilj jer nošenje vjerskih obilježja u OSBiH, kao i u bilo kojoj drugoj javnoj službi, ili držanje takvih obilježja u službenim prostorijama može utjecati na zaštitu prava i sloboda drugih, uključujući mogućnost izazivanja negativnih međuljudskih odnosa, konkretno među vojnicima, može dovesti do nepovjerenja građana u vojsku i izazvati osjetljivost društva na vjerske simbole u javnom prostoru, te narušiti načelo neutralnosti prema cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti koje se odnosi na sve pripadnike Oružanih snaga BiH kojima je zabranjeno da uz uniformu nose vidno istaknuta vjerska obilježja. Uzimajući u obzir polje slobodne procjene koje je ostavljeno državama u svjetlu načela neutralnosti javne službe, u koje spada i služba u oružanim snagama, Ustavni sud je, imajući u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da je osporavano miješanje u apelanticino pravo bilo opravdano i srazmjerno cilju koji se želi postići, odnosno da je zabrana nošenja hidžaba (kao i bilo kojeg drugog vjerskog obilježja) neophodna mjera u demokratskom društvu, te da tom zabranom apelantica nije diskriminirana po bilo kojem osnovu, niti postoje kršenja drugih prava i sloboda na koja se apelantica poziva.
AP-2758/21 (S. M.) – U ovom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da je došlo do povrede prava na opću zabranu diskriminacije po osnovu spola – trudnoće jer u obrazloženjima osporenih presuda nije mogao naći razloge koji bi mogli opravdati različito postupanje prema apelantici u okviru radnih odnosa (poslodavac je apelanticu nakon povratka s trudničkog bolovanja i korištenja zakonskog prava na skraćeno radno vrijeme nakon porodiljskog odsustva rasporedio na nižerangirano radno mjesto), iz čega proizlazi da razlika u postupanju prema apelantici nije bila „nužna mjera u datim okolnostima“.
AP-940/22 (M. D.) – U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba „Drin“ (u daljnjem tekstu: Zavod) na neograničeni period nije poštovana procedura prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Ustavni sud je utvrdio da o apelantovom smještaju u Zavod ni sud niti neki drugi nezavisni organ nikada nisu donijeli odluku, niti je sud vršio periodičnu kontrolu opravdanosti apelantovog boravka u Zavodu.
AP-4091/23 (Nedim Uzunović) – U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da je propustom Suda BiH da apelantu dostavi dodatno izjašnjenje Tužilaštva BiH, koje je posebno cijenio prilikom donošenja odluke o potrebi daljnjeg trajanja privremenih mjera zabrane, povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja.
Također, na plenarnoj sjednici Ustavni sud je povodom određenih apelacija donio odluke o dopustivosti kojima su apelacije odbačene kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane, kao i druge odluke o nedopustivosti apelacija zbog toga što su apelanti propustili dopuniti/precizirati apelacije u ostavljenom roku, zbog preuranjenosti ili ratione materiae nespojivosti apelacija s Ustavom Bosne i Hercegovine.
