Sloboda izražavanja nije apsolutna i ima svoja ograničenja. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
• Odluka o meritumu broj AP-1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, stavak 28., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06

Članak 10. Europske konvencije ne dopušta da iznošenje činjeničnih tvrdnji ili komentara prođe nekažnjeno čak i ako to rade novinari na račun političara i javnih ličnosti, osim ako postoji neki dokaz koji može razumno poduprijeti tu tvrdnju, ili ako je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio s dobrom namjerom i poduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost dokaza onoliko koliko je to moguće.
• Odluka o meritumu broj AP-1064/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 30., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 94/05

Propust sudova da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u načelu je mogao imati utjecaja na utvrđivanje visine štete jer će o „opsegu" iznesene klevete ovisiti i težina posljedica po ugled neke osobe. S obzirom na to da redovni sudovi, prema načelu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava drugotužitelja na ugled, takvim postupanjem su izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1203/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 7/07, građanski postupak, nema pravilne ravnoteže u naknadi štete za klevetu, utvrđena povreda članka 10. Europske konvencije i članka II/3.(h) Ustava BiH

Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja.
• Odluka o meritumu broj AP-1064/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 94/05;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1289/05 od 9. studenog 2006. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07

U konkretnom slučaju povrijeđeno je apelantovo pravo na slobodu izražavanja s obzirom na to da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri izvršili objektivnu analizu sadržaja apelantova teksta. Također je i izricanje novčane kazne apelantu, bez mogućnosti saslušanja, značilo lišavanje apelanta ne samo mogućnosti iznošenja činjenica i dokaza u svoju korist nego i neproporcionalno uplitanje u zaštićenu slobodu izražavanja koja je Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom apelantu zagarantirana.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-198/03 od 20. listopada 2006. godine, stavak 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07, kazna za vrijeđanje suda

Opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju obnašaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1881/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/07;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1423/05 od 8. srpnja 2006. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 7/07, građanski postupak, iznošenje nesporno neistinitih činjenica, nema povrede članka 10. Europske konvencije ni članka II/3.(h) Ustava BiH

Ne može se govoriti o proporcionalnosti između cilja i sredstva, u ovom slučaju zaštite tužiteljevog prava na „istinu", i sredstva miješanja, u ovom slučaju naloga suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu, u slučaju u kojem redovni sudovi nisu izašli izvan opsega dopuštene slobodne ocjene kada je u pitanju ocjena jesu li apelanti učinili djelo iznošenja činjenica za koje nije utvrđeno da su istinite, ali nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih boli i njihovo trajanje kao pravnu osnovu, nego su proizvoljno zaključili da postoje šteta i odgovornost apelanata za nju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1289/05 od 9. studenog 2006. godine, st. 41. i 42., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07, građanski postupak, nema pravilne ravnoteže u naknadi štete za klevetu, utvrđena povreda članka 10. Europske konvencije i članka II/3.(h) Ustava BiH

Povrijeđeno je apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je odlukom suda u građanskoj parnici naloženo apelantu platiti naknadu nematerijalne štete nanesene tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, kada se nametanjem takve mjere ne uspostavlja „proporcionalnost" između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, niti se razlozi dani u presudi mogu smatrati relevantnim i dovoljnim u smislu članka 10. Europske konvencije, zbog čega bi se moglo utvrditi da je „miješanje" bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu".
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1067/06 od 13. rujna 2007. godine, st. 33.–38., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/08, nema proporcionalnosti između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled prilikom utvrđivanja naknade štete za klevetu, utvrđena povreda članka 10. Europske konvencije i članka II/3.(h) Ustava BiH

Povrijeđeno je apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su, izricanjem novčane kazne, redovni sudovi kvalificirali apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kao vrijeđanje suda i narušavanje njegova autoriteta.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-840/06 od 25. siječnja 2008. godine, stavak 29., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 23/08, nedostatak nepristranosti i objektivnosti sudova prilikom kvalifikacije i ocjene apelantova dopisa, utvrđena povreda članka 10. Europske konvencije i članka II/3.(h) Ustava BiH;

• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1095/06 od 14. listopada 2008. godine, stavak 24., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/08

Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je apelantica novčano kažnjena zbog neprimjerena ponašanja na ročištu, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kome se težilo na očuvanju digniteta i autoriteta suda.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2486/11 od 17. srpnja 2014. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, vrijeđanje suda, odbijanje tužiteljice da na ročištu obuče togu, nema povrede članka 10. Europske konvencije ni članka II/3.(h) Ustava BiH

Glede načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastito stajalište prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji „lista dokaza" na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje" nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli". Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije, redovni sudovi uzimaju u obzir niz čimbenika značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, u iznosu od 3.000,00 KM, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti predmetnom apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecijskim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela, sve do činjenice da tužitelj nije poduzeo zakonom propisanu radnju – zahtjev za demanti kako bi smanjio nastalu štetu. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 3.000,00 KM, proporcionalna težini povrede njegova ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa člankom 10. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, stavak 47., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/16;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1428/13 od 20. travnja 2016. godine, stavak 44., naknada nematerijalne štete, zaštita ugleda i časti, nema povrede članka 10. Europske konvencije ni članka II/3.(h) Ustava BiH

U odnosu na navode koji se tiču drugotuženog, koji je sve sporne članke preuzeo s drugih portala i objavio ih na portalu Poskok.ba, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadaću prenositi informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo dobiti te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa”. U svezi s tim, Europski sud ističe da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih osoba ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Europski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. rujna 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, točka 35.). Takvo stajalište je potvrđeno i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da općenit zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Europski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. travnja 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, točka 37. s daljnjim referencama). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da drugotuženi nije autor spornih članaka, već da je samo prenio ono što su drugi izjavili o apelantičinom mužu, te da nema ništa što ukazuje da je pri tome postupao zlonamjerno. S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da su sudovi pravilno uspostavili ravnotežu između prava prvotuženog kao autora spornog članka na slobodu izražavanja i apelantičinog prava na ugled, isto se mora zaključiti i u odnosu na drugotuženog koji je prenio taj i još dva sporna članka sličnog sadržaja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5204/15 od 13. ožujka 2018. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/18, uspostavljena pravična ravnoteža između apelantičinog prava na privatni život iz članka 8. Europske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije

U odnosu na pitanje ulazi li i u kojoj mjeri pravo na pristup informacijama pod kontrolom javne vlasti u konkretnom slučaju u okvir „slobode izražavanja" iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud najprije ukazuje da je u nekoliko predmeta koji su se ticali prava na slobodu pristupa informacijama zauzimao stajalište da „postupak u kojem je utvrđivano postojanje zakonskih pretpostavki za pristup informacijama ne pokreće pitanja i ne uživa zaštitu apelantova prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije", pa je takve apelacije proglasio ratione materiae nedopustivim (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1062/14 od 24. travnja 2014. godine, točka 11., i AP-2527/17 od 18. srpnja 2017. godine, točka 12.). Međutim, imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda (vidi toč. 22.–25. ove odluke), kao i to da je apelant u konkretnom slučaju, također, nevladina organizacija koja bi mogla imati ulogu „društvenog kontrolora vlasti", što će dalje u odluci biti predmet razmatranja, Ustavni sud smatra da pravo na slobodu pristupa informacijama u okolnostima konkretnog slučaja ulazi u okvir članka 10. Europske konvencije.
[...]
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup informacijama kao dijela prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je apelantu uskraćen pristup dijelu traženih informacija zato što je nadležni organ te informacije izuzeo od objave u skladu sa člankom 6. točka (v) ZOSPI, a takvo odbijanje, s obzirom na relevantne kriterije, ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo iz članka 10. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-461/16 od 6. lipnja 2018. godine, st. 28. i 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/18, pristup informacijama, nema povrede članka II/3.(h) Ustava BiH ni članka 10. Europske konvencije

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim za kazneno djelo izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz članka 163. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH, zato što nisu postigli pravičnu ravnotežu između zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja i zaštite vjerskih prava drugih budući da u osporenim odlukama nisu dali relevantne i dovoljne razloge kojim bi opravdali miješanje u ovo apelantovo pravo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3430/16 od 19. prosinca 2018. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 4/19, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo zbog toga što je objavio spornu sliku na vlastitom Facebook profilu, povreda članka II/3.(h) Ustava BiH i članka 10. Europske konvencije

Prekršeno je apelantovo pravo iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije zato što redovni sudovi svojim odlukama nisu ni pokušali postići pravičnu ravnotežu između zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja i zaštite prava drugih jer su spornu rečenicu „Yes my Führer“ analizirali odvojeno i izvan konteksta, doslovno je tumačeći kao „nacističko obraćanje“, a ne kao satirično izražavanje kojim je apelant izrazio svoj stav (mišljenje) o stranačkoj poslušnosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1031/19 od 10. studenog 2020. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 84/20

Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj, te da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ zato što je apelant na svom blogu, koji je dostupan vrlo širokoj publici, u odnosu na tužitelje iznio niz vrijednosnih sudova koji nisu bili utemeljeni na „dovoljnoj činjeničnoj osnovi“, već na iskrivljavanju točnih činjenica, što predstavlja klevetu, kao i da apelant nije ni pokušao provjeriti svoje tvrdnje, odnosno zato što nije mogao dokazati da je postupao „u dobroj namjeri“, o čemu je Okružni sud dao dovoljno i relevantno obrazloženje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-18/20 od 20. listopada 2021. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 67/2

Nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz članka 57. točka 23. Zakona o VSTV-u u svezi sa čl. 2.2, 4.2 i 4.3 Kodeksa tužiteljske etike, za javnu objavu komentara na društvenoj mreži koji je neprimjeren nositelju pravosudne funkcije, koji je uz to bio i na rukovodećem položaju u pravosudnoj instituciji. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo propisano zakonom, imalo je legitiman cilj – zaštitu autoriteta i integriteta pravosudne institucije u kojoj radi i bilo je „neophodno u demokratskom društvu“ zato što su Prvostupanjsko i Drugostupanjsko povjerenstvo uspostavili pravičnu ravnotežu između njegovog prava i legitimnog cilja koji se želio zaštititi.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-658/22 od 11. svibnja 2022. godine, stavak 85.

Nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je izrečena mjera zabrane (kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektroničkih medija o činjenicama koje se odnose na kazneni postupak protiv apelanta) bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. „sprečavanju nereda ili kriminala“, a taj razlog je neophodna mjera u demokratskom društvu kakvom BiH teži.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3206/20 od 11. svibnja 2022. godine, stavak 38., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/22

Nije došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj i kada je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ zato što je spornim izražavanjem tužitelj, koji je neposredno prije bio teško fizički napadnut, identificiran javnosti kao netko tko je primio novac od strane organizacije radi otvaranja internetskog portala uz naslov „Puzajući državni udar u Republici Srpskoj“ i kao novinar koji je „naklonjen opoziciji“, pri čemu apelanti nisu vodili računa o tužiteljevoj naročito ranjivoj situaciji zbog pokušaja njegovog ubojstva, niti se može zaključiti da je kod njih postojala „iskrena namjera“ da obavijeste javnost o temama koje su od značaja za javnost, već se takvo prenošenje može okarakterizirati kao zlonamjerno i „huškačko“ prema tužitelju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4617/20 od 7. rujna 2022. godine, stavak 43., kleveta, prenošenje izjava s drugih portala

Postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je VSTV apelantu izrekao stegovnu kaznu (javna opomena) zbog riječi koje je napisao u žalbi na odluku suda u predmetu u kojem je sudjelovao kao stranka u postupku, a ne kao nadležni tužitelj, zato što to nije proporcionalno legitimnom cilju koji se htio postići, te stoga nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2080/22 od 7. rujna 2022. godine, stavak 43., navodno narušavanje ugleda pravosuđa, slijedi praksu Europskog suda u predmetu Simić protiv BiH