Ustavni sud ističe i stajališta Europskog suda koji opravdava upotrebu ove pritvorske osnove kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške kaznene radnje. Relevantna je kriminalna prošlost, ličnost osumnjičenog ili optuženog. Također su relevantni broj i karakter kaznenih djela i eventualno otvorena istraga za druga djela. Prema stajalištima Europskog suda, moraju biti zadovoljeni uvjet visine zaprijećene kazne, objektivna ocjena ozbiljnosti i trajnosti prijetnje, tužitelj i sudac moraju imati pristup evidencijama o prethodnim kaznenim djelima.
Ustavni sud, prema navedenom, u apelantovom slučaju ne vidi postojanje „naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti". Naime, sud je samo parafrazirao i naveo da bi apelant mogao izvršiti djelo kojim je zaprijetio prije 23 godine ukoliko bi se nalazio na slobodi, ne navodeći koje su to očigledne i konkretne okolnosti koje ukazuju na to, nego to samo apstraktno navodi i pretpostavlja. Ustavni sud ponovno ukazuje na obvezu redovnih sudova da prilikom odlučivanja o određivanju pritvora prethodno detaljno i savjesno razmotre mogućnost i efekte izricanja blažih mjera kojima se može postići ista svrha. U konkretnom slučaju redovni sudovi naveli su samo kako mjere zabrane sa sigurnošću ne bi ostvarile svoj cilj, pri tome se pozivajući na težinu djela kojim apelant prijeti. Ustavni sud smatra da su ti navodi paušalni i da nisu dani odgovarajući razlozi u pogledu zaključka redovnih sudova da blaže mjere zabrane ne bi ostvarile svoj cilj.
Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su utemeljeni apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije budući da redovni sudovi postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH nisu detaljno razmotrili, niti za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2441/15 od 26. svibnja 2016. godine, st. 51–54.
