Postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije ako je pritvor utemeljen na zakonskoj odredbi kojom je propisan obligatoran pritvor, te, stoga, pritvor nije bio zakonit u smislu načela članka 5. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-573/07 od 29. travnja 2009. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 75/09, utvrđena povreda članka 5. Europske konvencije i članka II/3.(d) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora utemeljeno na zakonskoj odredbi koja propisuje „obligatoran pritvor", odnosno kada sud nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere, niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz članka 5. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da predmetna zakonska odredba ne zadovoljava potrebnu zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-498/11 od 15. srpnja 2011. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 104/11
Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije ispoštovan postupak propisan zakonom zbog propusta policijskih organa da utvrde i da apelanta u trenutku lišavanja slobode, kao i prilikom uzimanja izjave u svojstvu osumnjičenog obavijeste da, pored postojanja osnove sumnje, postoji i bilo koji od razloga iz članka 146.(a)-(d) ZKPFBiH, a koji uvjeti, u skladu sa člankom 153. stavak 1. ZKPFBiH, na temelju kojeg je apelant i lišen slobode, moraju biti kumulativno ispunjeni. S obzirom na navedeno, nesporno je, dakle, u smislu navedenih stavova Europskog suda, da u apelantovom slučaju nisu „poštovana materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava", konkretno ZKPFBiH, iz čega proizlazi da apelantovo lišavanje slobode predstavlja nezakonito lišavanje slobode.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3080/13 od 16. ožujka 2016. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 29/16;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2641/16 od 1. veljače 2017. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 14/17, slučajevi u kojima je policija izvršila lišavanje slobode, utvrđena povreda članka 5. Europske konvencije i članka II/3.(d) Ustava BiH
Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije ispoštovan postupak propisan zakonom zbog propusta policijskih organa da utvrde i da apelanta u trenutku lišavanja slobode obavijeste da, pored postojanja osnove sumnje da je počinio konkretni prekršaj, postoji i bilo koji od posebnih uvjeta iz članka 17. Zakona o prekršajima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, te da je apelantovo lišavanje slobode bilo nužna mjera kako bi se ostvarila svrha lišavanja slobode utvrđena citiranom zakonskom odredbom, tj. pojavljivanje pred sudom. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja lišavanje slobode nije „zakonito" jer nije poduzeto uz obvezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1634/16 od 1. prosinca 2016. godine, st. 44. i 47., slučaj u kojem je policija izvršila lišavanje slobode, utvrđena povreda članka 5. Europske konvencije i članka II/3.(d) Ustava BiH
Ustavni sud smatra da je o prijedlogu za produljenje pritvora odlučivao sudac za prethodno saslušanje, što predstavlja povredu navedenih procesnih odredaba o nadležnosti za odlučivanje o produljenju pritvora, odnosno „veliku i očitu nepravilnost" u donošenju odluke, naročito što je povredu tih odredaba zakonodavac propisao kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Nadalje, vijeće koje je odlučivalo u žalbenom postupku nije otklonilo veliku i očitu nepravilnost, odnosno nedostatke rješenja kojim je produljen pritvor apelantu. Dakle, Ustavni sud smatra da je postupanje redovnih sudova bilo „arbitrarno" s obzirom na to da su, unatoč jasnim formulacijama u domaćem pravu i uspostavljenoj sudskoj praksi kojom je zauzet jasan stav o nadležnosti za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, redovni sudovi zanemarili pravilno primijeniti mjerodavne propise unatoč apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na povrede navedenih odredaba.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2551/18 od 19. lipnja 2018. godine, stavak 29., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/18, nadležnost za odlučivanje o produljenju pritvora, prekoračenje nadležnosti suca za prethodno saslušanje, utvrđena povreda članka 5. Europske konvencije i članka II/3.(d) Ustava BiH
Apelant pobija navedena rješenja ukazujući da mu je pritvor nezakonito produljen zato što je optužen za kazneno djelo za koje je propisana kazna „dugotrajnog zatvora“, dok se u skladu s važećim odredbama ZKP-a, koji je izmijenjen nakon počinjenja kaznenog djela, pritvor može produljiti do tri godine ako je moguće izreći kaznu doživotnog zatvora. U konkretnom slučaju osporena rješenja donijeta su u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, a potvrdio ih je i Vrhovni sud. Sudovi su zaključili da i dalje egzistiraju uvjeti za produljenje pritvora apelantu, o čemu su dali dovoljna i relevantna obrazloženja. Nadalje, u svezi s pitanjem duljine pritvora, Ustavni sud zapaža da su sudovi to pitanje detaljno raspravili i na njega dali jasan odgovor. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zanemarili činjenicu da su uvjeti za pritvor za kaznena djela za koja je bila propisana kazna dugotrajnog zatvora, a sada doživotnog zatvora, ostali isti jer se trajanje pritvora do tri godine i tada i sada može odrediti za djela za koja je propisana najteža kazna. Dakle, prilikom kontrole opravdanosti pritvora sud se pozvao na odredbu članka 202. ZKP-a stavak 1. i stavak 2. točka g) koja propisuje „kaznu doživotnog zatvora“, koja je zamijenila „kaznu dugotrajnog zatvora“, što je detaljno i jasno obrazložio (vidi točku 7. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je pritvor koji je apelantu produljen u skladu s odredbom članka 202. stavak 2. točka g) ZKP-a, a koji može trajati do tri godine nakon potvrđivanja optužnice, „zakonit“, odnosno produljen u skladu sa zakonom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2679/23 od 11. srpnja 2024. godine, st. 20. i 22., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 52/24
