S obzirom na to da je žalba izjavljena na prvostupanjsko rješenje bila nepravodobna, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj U-21/03 od 23. ožujka 2004. godine, stavak 4.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1181/05 od 13. lipnja 2006. godine, st. 7. i 8.

U slučaju kada su redovni sudovi odbacili tužbu kao nepravodobnu i nisu odlučivali o meritumu ne postoje pravne pretpostavke za razmatranje apelacije jer apelant, u skladu s pravilima o iscrpljivanju pravnih lijekova, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom i protiv koje se može podnijeti apelacija Ustavnom sudu.
• Odluka o dopustivosti broj U-92/03 od 17. ožujka 2004. godine, stavak 8.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1247/05 od 20. prosinca 2005. godine, st. 10. i 11.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1295/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 6.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1473/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 9.

Apelantica je propustila iskoristiti zakonsku mogućnost da uloži reviziju protiv osporene presude Kantonalnog suda u skladu sa člankom 26. Zakona o izvanparničnom postupku. Dakle, apelantica je mogla uložiti reviziju, ali to nije učinila, pa shodno tome za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj U-29/03 od 19. travnja 2004. godine, stavak 12., izvanparnični postupak za određivanje nositelja stanarskog prava;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1141/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 6.

Neizjavljivanjem prigovora u redovnom prekršajnom postupku apelant je propustio iscrpiti efektivne pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-687/04 od 29. rujna 2004. godine, stavak 8.

Apelacija ne ispunjava uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu ako apelanti nisu ispoštovali rok za podnošenje žalbe protiv rješenja prvostupanjskog organa uprave, te ako nakon rješenja drugostupanjskog organa uprave protiv tih rješenja nisu pokrenuli upravni spor. Tužba u upravnom sporu protiv konačnih rješenja organa uprave se smatra efektivnim pravnim lijekom i on se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije.
• Odluka o dopustivosti broj AP-565/04 od 9. prosinca 2004. godine, stavak 7.

U konkretnom slučaju, apelantov prijedlog za izvršenje je odbijen kao neuredan, što znači da nije ispunjavao formalne uvjete tog pravnog lijeka, pa se pobijano rješenje ne može smatrati konačnom odlukom, odnosno apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-355/04 od 23. ožujka 2005. godine

Uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova nije ispunjen ako je apelantica propustila da, zbog nedonošenja odluke o žalbi u zakonom propisanom roku, pokrene upravni spor.
• Odluka o dopustivosti broj AP-683/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 6.

U konkretnom slučaju, slijedeći pogrešnu pravnu pouku, apelant je podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta. Međutim, efektivni pravni lijek koji je apelantu bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora. Apelant ne treba snositi posljedice pogrešne pravne pouke, dane u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka dana ne može uspostaviti stvarnu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za rješavanje u konkretnom slučaju. U pravilu, u slučaju pogrešno dane pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresirane stranke su u obvezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci. Prema tome, apelant je bio dužan podnijeti tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora.
• Odluka o dopustivosti broj AP-309/04 od 12. travnja 2005. godine, stavak 12.

U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Federalne komisije za implementaciju članka 143. Zakona o radu protiv kojeg je mogao podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, kako je navedeno i u pravnoj pouci osporenog rješenja. Međutim, ovo pravno sredstvo apelant nije koristio, pa proizlazi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-970/05 od 18. svibnja 2005. godine, stavak 7.

U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Uprave protiv kojeg je bilo moguće izjaviti žalbu drugostupanjskom organu uprave – Kantonalnom ministarstvu. Kako apelantica nije došla do konačne odluke u svom slučaju, koja bi mogla biti predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom, već je apelaciju podnijela protiv prvostupanjskog rješenja, slijedi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1071/05 od 18. svibnja 2005. godine, stavak 8.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1287/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 6.

Apelanti su u apelaciji naveli da im je onemogućen povratak u njihove nekretnine jer su uslijed ratnih dejstava uništene, te im je tako nanesena i materijalna i nematerijalna šteta. Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da apelanti nisu pokrenuli nikakav postupak radi naknade štete u skladu s pozitivnim propisima kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu članka 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1303/05 od 13. rujna 2005. godine, stavak 4.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-965/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 5.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1254/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 4.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1633/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 6.

Apelantičin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca u svezi s rješenjem Ministarstva od 1. srpnja 2005. godine odbačen je osporenim rješenjem, uz obrazloženje da je apelantici bila osigurana sudska zaštita u vidu pokretanja upravnog spora koji apelantica nije pokrenula. Dakle, apelantica, u smislu načela navedenog u prethodnom stavku ove odluke, nije ispoštovala formalne zahtjeve ovog pravnog lijeka i nije došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, u odnosu na ovaj dio apelantičinih navoda, apelantica je propustila iscrpiti učinkovit pravni lijek u smislu članka 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2111/05 od 16. siječnja 2006. godine, stavak 8.

U konkretnom slučaju apelantica protiv rješenja Federalne komisije nije tužbom pokrenula upravni spor prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, te tako pokušala ishodovati meritornu sudsku odluku s ciljem zaštite svojih prava. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-475/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 5.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-898/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 5.

U konkretnom slučaju apelant se, u biti, žali na neizvršenje odluke Komisije za implementaciju članka 143. Zakona o radu. Međutim, apelant nije podnio prijedlog za izvršenje ove odluke, iako je imao tu mogućnost u skladu sa člankom 215. Zakona o izvršnom postupku. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1339/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 6.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1418/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 6.

Ukoliko apelanti smatraju da imaju određeno novčano potraživanje prema „Sarajevo osiguranju“ d.d. Sarajevo zbog neisplaćivanja dividendi, imaju mogućnost ostvariti svoja potraživanja u odgovarajućem sudskom postupku, a što apelanti nisu učinili. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1351/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 6.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1885/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 9.

U konkretnom slučaju postupak u apelantovom predmetu nije završen jer nadležni organ nije odlučio o njegovu zahtjevu. Međutim, apelant nije podnio žalbu nadležnom drugostupanjskom organu, odnosno nije podnio žalbu drugostupanjskom organu kao da je njegov zahtjev odbijen, iako je takvu mogućnost imao shodno odredbi članka 216. stavak 3. Zakona o upravnom postupku Federacije BiH. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1101/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 6.

Kada apelant protiv rješenja o određivanju i produljivanju pritvora, protiv kojih je imao pravo ulaganja žalbe, učinkovitog pravnog lijeka, i o tom pravu bio poučen, nije ulagao žalbu, slijedi da nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
• Odluka o meritumu broj AP-263/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 17., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1346/05 od 13. srpnja 2005. godine, stavak 9.

Apelanti sami navode da nisu pokretali nikakvu tužbu za zaštitu ustavnog prava na imovinu. S obzirom na to da članak 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu, iz toga proizlazi da je neophodan uvjet za ocjenu jesu li povrijeđena nečija ustavna prava postojanje presude ili odluke nadležnih organa, odnosno sudova. U konkretnom slučaju apelanti nisu pokrenuli ni parnični niti upravni postupak radi utvrđivanja povrede njihovih vlasničkih prava pred nadležnim organima. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1139/05 od 14. ožujka 2006. godine, st. 5. i 6.

Kako odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije eksplicitno određeno da se protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odbijen apelantičin zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini ne može pokrenuti upravni spor, proizlazi da apelantica prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije iscrpila sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-893/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 7.

Apelantica nije predočila bilo kakav dokaz kojim bi potkrijepila svoje navode da je nadležnom sudu podnijela tužbu protiv Odluke Povjerenstva za prigovore poslodavca, te pokušala ishodovati meritornu odluku s ciljem zaštite svojih prava u skladu sa člankom 83. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-911/05 od 12. travnja 2006. godine, st. 6. i 7.

U konkretnom slučaju apelantica je propustila iskoristiti raspoloživi učinkoviti pravni lijek, odnosno da protiv osporenog rješenja Osnovnog suda izjavi žalbu Okružnom sudu, zbog čega nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1142/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 6.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1217/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 7.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1227/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 13.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1480/05 od 9. studenog 2006. godine, stavak 13.

Očigledno je da se u okolnostima ovog slučaja apelantov tužbeni zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena u parničnom postupku pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao da podnese predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1153/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 15.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1772/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 8.

U konkretnom slučaju apelant nije dostavio nikakav dokaz da se žalio, odnosno podnosio pritužbu na povredu svojih prava rukovoditelju KPZ Foča i Ministarstvu pravde, pa za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1237/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 6.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1719/05 od 20. rujna 2006. godine, st. 22. i 23.

Budući da je apelantica propustila izjaviti žalbu zbog toga što Kantonalna komisija za implementaciju članka 143. Zakona o radu nije donijela odluku, njezina apelacija podnesena Ustavnom sudu mora biti odbačena kao nedopustiva jer za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1354/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 8.

U konkretnom slučaju apelantica radi utvrđivanja visine iznosa obiteljske mirovine i isplate razlike neisplaćenih mirovina u gotovom novcu, umjesto certifikata, nije pokrenula nikakav postupak pred nadležnim Federalnim zavodom za mirovinsko-invalidsko osiguranje u skladu s pozitivno-pravnim propisima, odnosno nije zahtijevala donošenje odluke niti je iscrpila ostale raspoložive pravne lijekove kako bi došla do konačne i meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2146/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 4.

U konkretnom slučaju apelanti nisu došli do konačne i meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Stoga, apelanti, podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu protiv tužene koja nije pasivno legitimirana, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su samo formalno podnijeli tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati jer ona nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1256/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 9.

Apelant u postupku izvršenja pravomoćne presude, kao tražitelj izvršenja, ima mogućnost od Općinskog suda tražiti donošenje rješenja kojim će sud tuženim izreći novčanu kaznu zbog neizvršenja i tako ih obvezati da izvrše presudu, odnosno vrate apelanta na posao. Potom, u svezi s apelantovim zahtjevom Ustavnom sudu da mu se prizna radni staž, apelant ima mogućnost, u smislu članka 53. Zakona o parničnom postupku, protiv poslodavca pokrenuti parnični postupak radi uplate doprinosa i tako doći do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Dakle, apelant nije iscrpio učinkovite pravne lijekove moguće po zakonu u smislu članka 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, te tako nije ispunjen jedan od temeljnih formalnih uvjeta za razmatranje apelacije od strane Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1338/05 od 27. lipnja 2006. godine, st. 7. i 9.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1388/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 4.

Nepravodobnim podnošenjem žalbe nadležnom upravnom organu apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno izvan roka podnio žalbu, na temelju koje upravni i sudski organi nisu mogli meritorno odlučivati jer ona nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1842/05 od 13. lipnja 2006. godine, stavak 6.

U konkretnom slučaju apelantica je mogla tužbom kod nadležnog redovnog suda u parničnom postupku osporavati Sporazum o isplati duga koji je potpisala s Vladom RS, odnosno tražiti raskid navedenog Sporazuma jer je svoju izjavu o odricanju prava na isplatu kamate dala uslijed mana volje, odnosno u zabludi, pod prinudom ili prijevarom, te nakon toga tražiti isplatu zakonske zatezne kamate.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2040/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 7.

U dokumentaciji spisa pred Ustavnim sudom nema dokaza da je apelantica pokrenula parnični postupak pred nadležnim sudom zbog nestalih pokretnih stvari iz njezinog stana. Prema tome, budući apelantica nije pokrenula parnični postupak protiv optužene radi namirenja svog potraživanja, kako ju je i uputio kazneni sud, Ustavni sud konstatira da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2057/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 10.

Apelantica je propustila tražiti ponavljanje upravnog postupka u kojem je doneseno konačno sporno prvostupanjsko rješenje, a koji bi se ponovio i bila bi donesena nova odluka da je u tom smislu podnesen prijedlog. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2177/05 od 9. studenog 2006. godine, stavak 11.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporenom presudom apelantu prvo izrekao kaznu od dvije godine zatvora koja je predviđena sporazumom o priznanju krivnje između apelanta i Kantonalnog tužiteljstva, a potom mu je, primjenom odredbe članka 54. KZFBiH, na koju upućuje odredba članka 56. stavak 1. KZFBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Budući da je izrečena jedinstvena kazna zatvora izašla iz okvira sankcije predviđene sporazumom koji je sud prihvatio, apelant je imao pravo protiv te izrečene jedinstvene kazne podnijeti žalbu u kojoj bi osporio to što sud u jedinstvenu kaznu nije uračunao i ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca po Presudi Općinskog suda broj 07-58-K-02142707-K od 4. veljače 2008. godine, te pravilnost opoziva uvjetne osude izrečene Presudom tog suda broj K-009723/06 od 20. lipnja 2006. godine, što su pitanja koja je postavio u apelaciji. U tom postupku apelant bi, dakle, osporavao primjenu drugih odredbi KZFBiH (članak 56.), a ne primjenu odredbi ZKPFBiH kojim je reguliran institut „priznanja krivnje“ u kojem, prema izričitoj zakonskoj odredbi članka 246. stavak 4. točka c) ZKPFBiH, „ne može podnijeti žalbu na kazneno-pravnu sankciju koja će mu biti izrečena“.
• Odluka o dopustivosti broj AP-3246/08 od 29. lipnja 2011. godine, stavak 13.

Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu članka 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju tijekom trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo glede duljine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke, što je temeljni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi u situaciji kada sam apelant ne izjavi prigovor i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom izvršnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i temeljni uvjet dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam, odnosno obezvrijedio bi značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da tijekom trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj članak dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku, ali će zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članku 74. Pravila Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. travnja 2017. godine, stavak 17., razuman rok, izvršni postupak

Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek zbog nemogućnosti realizacije potraživanja iz radnog odnosa, dosuđenih pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda. Naime, apelanti smatraju da je država dužna iz svojih sredstava isplatiti apelantima iznose dosuđene pravomoćnom presudom Općinskog suda s obzirom na to da je izvršenik u većinskom vlasništvu države. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se, inter alia, odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stajalište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kanton u slučaju TTU i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornim za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako u stvari pozvali Sud da skine korporativni veo glede ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti, između ostalog, navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi točku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi. [...] Konačno, glede argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenim i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenim samo njihove pritužbe o duljini postupka (vidi točke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa člankom 35. stavci 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. [...]“ (vidi Europski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. studenog 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu pokrenuli postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno da nisu, na temelju odredbi članka 54. Zakona o parničnom postupku, podnijeli deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja jesu li u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti propisani odredbama članka 5. Zakona o gospodarskim društvima kako bi Vlada Tuzlanskog kantona, kao većinski vlasnik izvršenika, bila odgovorna za izmirenje predmetnih potraživanja, Ustavni sud zaključuje da apelanti u konkretnom slučaju nisu iscrpili pravne lijekove moguće po zakonu te su zbog toga predmetne apelacije nedopustive.
• Odluke o dopustivosti br. AP-1467/17 od 11. lipnja 2019. godine, stavak 36., AP-4372/18 od 15. srpnja 2020. godine, AP-5011/19 od 10. studenog 2020. godine

Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u izvanparničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u skladu sa člankom 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021. godine, prije podnošenja apelacije podnijela zahtjev za ubrzanje postupka Osnovnom sudu s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
• Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. ožujka 2021. godine, stavak 13., razuman rok