Preinačenje desetomjesečne zatvorske kazne izrečene za seksualno nasilje u rad za opće dobro • Ublažavanje kazne bez pažljivog razmatranja svih relevantnih razloga • Kontekst specifične društvene opasnosti od nasilja nad ženama i potreba da se protiv njega bori efikasnim i odvraćajućim mjerama • Propust države da u dovoljnoj mjeri ispuni procesnu obavezu da osigura da je seksualno nasilje kažnjeno na odgovarajući način • Kršenje čl. 3. i 8. Evropske konvencije
Činjenice
Podnositeljica predstavke je državljanka Hrvatske Maja Vučković.
Podnositeljica predstavke je u junu 2015. godine protiv svog radnog kolege M. P. podnijela krivičnu prijavu optužujući ga za seksualno nasilje koje se desilo tokom njihovih zajedničkih smjena kao medicinske sestre i vozača hitne pomoći. Nakon njene prijave M. P. je premješten na mjesto vozača hitne pomoći u drugom gradu. Protiv njega je pokrenut krivični postupak. Prvostepeni sud je 2018. godine proglasio krivim M. P. i osudio ga na deset mjeseci zatvora. Postupajući po žalbi M. P., drugostepeni sud je potvrdio krivičnu osudu, ali je zatvorsku kaznu zamijenio radom za opće dobro. Podnositeljica predstavke je podnijela građansku tužbu za naknadu štete i diskriminaciju protiv M. P. i poslodavca. Postupak povodom te tužbe je u toku.
M. P. je odslužio svoju kaznu – rad za opće dobro.
Podnositeljica predstavke je navela da se suočila sa zdravstvenim problemima, uključujući i PTSP, navodno proizašlim iz tih događaja, te da je bila na bolovanju zbog povrede ruke koju joj je nanio M. P.
Navodi podnositeljice predstavke
Pozivajući se na član 3 (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) i član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije, podnositeljica predstavke se žalila da je zamjena kazne zatvora radom za opće dobro rezultirala nerazmjerno blagom kaznom s obzirom na težinu počinjenih krivičnih djela.
Ocjena Evropskog suda čl. 3. i 8. Evropske konvencije
Evropski sud je, između ostalog, istakao da domaći sudovi nisu uzeli u obzir niz faktora koji su prema domaćem zakonu bili relevantni u procesu odmjeravanja kazne, a to su posljedice koje je krivično djelo imalo za podnositeljicu predstavke (njena dijagnoza i dugo odsustvovanje s posla), ponašanje M. P. nakon izvršenja navedenih krivičnih djela (njegove navodne prijetnje podnositeljici predstavke) i njegov očigledan nedostatak kajanja i truda da nadoknadi štetu koju je prouzrokovao podnositeljici predstavke.
Dalje je istakao da je prvostepeni sud jasno utvrdio da je stepen krivične odgovornosti M. P. u datim okolnostima naročito visok s obzirom na činjenicu da je on više puta i u kratkom periodu počinio seksualna djela protiv podnositeljice predstavke, što je ukazivalo na njegovu posebno snažnu namjeru. Međutim, iako se drugostepeni sud složio s ocjenom olakšavajućih i otežavajućih faktora koju je izvršio prvostepeni sud, smatrao je da će se ublažavanjem kazne ostvariti svrha kažnjavanja u tom slučaju. Drugostepeni sud je taj zaključak bazirao isključivo na činjenici da su prošle četiri godine od izvršenja krivičnih djela i da M. P. nije počinio daljnja krivična djela. Pri tome, drugostepeni sud nije ni spomenuo visok stepen krivične odgovornosti M. P. niti njegovu jaku namjeru u činjenju spornih seksualnih djela. Također nije iznio nikakve uvjerljive razloge koji bi objasnili zašto je puki protok vremena, koji se ni na koji način ne može pripisati podnositeljici predstavke i koji ju je mogao samo dodatno traumatizirati kao žrtvu, prevagnuo nad teškim otežavajućim okolnostima.
Prema mišljenju Evropskog suda, ne može se reći da je zatvorska kazna M. P. ublažena nakon pažljivog razmatranja svih relevantnih okolnosti u vezi sa slučajem.
Evropski sud je dalje istakao zabrinutost u pogledu toga što je drugostepeni sud, uprkos ponovljenom seksualnom nasilju koje je podnositeljica predstavke pretrpjela, odlučio da zatvorsku kaznu M. P. zamijeni radom za opće dobro bez navođenja adekvatnih razloga i ne uzimajući u obzir interese žrtve, a što je prema domaćem krivičnom zakonu bio dužan uzeti u obzir prilikom odlučivanja o kazni. Takav pristup domaćih sudova, prema mišljenju Evropskog suda, može ukazivati na određenu blagost u kažnjavanju nasilja nad ženama, umjesto da prenese snažnu poruku zajednici da se nasilje nad ženama neće tolerirati. Imajući u vidu podatke prema kojima je nasilje nad ženama zabrinjavajuće uobičajeno i ozbiljno nedovoljno prijavljeno, blagost kažnjavanja kakva se desila u ovom slučaju može zauzvrat obeshrabriti žrtve da prijave takve radnje. Evropski sud je u tom kontekstu ukazao i na izvještaj Grupe eksperata za akciju protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO), prema kojem su hrvatske vlasti pokazale blagu kaznenu politiku u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama te su vlasti pozvane da osiguraju da kazne izrečene u takvim slučajevima budu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće prirode.
U posebnim okolnostima ovog predmeta, a imajući u vidu specifičnu društvenu opasnost nasilja nad ženama i potrebu da se protiv njega bori efikasnim i odvraćajućim mjerama, Evropski sud je zaključio da u svom odgovoru na nasilje koje je pretrpjela podnositeljica predstavke država nije u dovoljnoj mjeri ispunila svoju procesnu obavezu kako bi osigurala da se ponovljeno seksualno nasilje na radnom mjestu tretira na odgovarajući način. Utvrdio je da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
