Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dana 9. 5. 2007. godine, održao LXXII sjednicu Malog vijeća, a nakon toga i L sjednicu Vijeća od pet sudija.
Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je odbacio kao neosnovan 1 zahtjev za donošenje privremene mjere, dok je na Vijeću od pet sudija Sud riješio 53 predmeta.
Između ostalog, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Miljana Radonje podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na djelotvoran pravni lijek zato što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na pravo na pravično suđenje zato što je preuranjena. Navedenim rješenjima apelantu je produžen pritvor koji mu je prvobitno određen zbog toga što je sa još devet drugih osoba osumnjičen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala u vezi sa krivičnim djelom teške krađe. Iz činjenica predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud je zaključio da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti. Također, Ustavni sud je ukazao da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava i da je te pravne lijekove i koristio, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.
U predmetima AP-182/06 i AP-186/06 Ustavni sud je usvojio apelacije Zvonimira Jelića i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetima Općinskog suda u Širokom Brijegu. Ustavni sud je zaključio da činjenica da predmetni postupci traju više od osamnaest, odnosno jedanaest godina, te da ponašanje apelanta nije uzrok što postupci toliko traju, predstavlja povredu apelantovog prava na donošenje presude u razumnom roku.
U predmetu, broj AP-2963/06, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Senaida Memića, podnesenu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine kojima je apelant oglašen krivim za krivično djelo ometanja rada pravosuđa i osuđen na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja, prava na djelotvorni pravni lijek i pravo na nediskriminaciju te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani. Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o pristrasnosti suda, o neizvođenju dokaza predloženih od strane odbrane, paušalni, bez datih činjenica i dokaza za ove tvrdnje. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršen princip in dubio pro reo ako sud nije smatrao potrebnim koristiti određeni dokaz, a apelantovi navodi o kršenju se tiču pitanja koje je presudom u cijelosti rasvijetljeno putem izvođenja i ocjene drugih dokaza. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ovog principa.