Član 34. • Pojedinačna prijava • „Rekarakterizacija“ pritužbe podnosioca predstavke kojom je Vijeće proširilo obim predmeta van onog koji je prvobitno naveden u obrascu za prijavu • Presuda pojašnjava ograničenja uloge „gospodara karakterizacije” i načelo jura novit curia

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je bio (javni) izvršitelj u Češkoj Republici. U tom svojstvu, kao pripadnik slobodne profesije, bio je u ime države zadužen za osiguranje izvršenja izvršnih naslova kao što su pravomoćne odluke građanskog suda, arbitražne odluke, izvršni notarski akti i izvršenje službene evidencije.

Ministar pravde je u svojstvu disciplinskog tužioca podnio disciplinsku prijavu protiv podnosioca predstavke u kojoj je naveo da je podnosilac predstavke počinio disciplinski prekršaj tako što je sačinio izvršiteljski zapisnik o priznanju duga koji je potpisalo neovlašteno lice. Prijavu je razmatralo Disciplinsko vijeće Vrhovnog upravnog suda („Disciplinski sud“), kojim je predsjedavao sudija Vrhovnog upravnog suda, dok je još jedan sudija bio zamjenik predsjednika. Ostala četiri člana Disciplinskog vijeća bili su sudije porotnici: dva izvršitelja, advokat i profesor prava. Podnosilac predstavke je proglašen krivim za navedeno nedolično ponašanje, te mu je izrečena kazna od oko 13.500 eura. Podnosilac predstavke se obratio Ustavnom sudu, koji je odbacio njegovu tužbu.

Pozivajući se na član 6. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje), podnosilac predstavke je naveo da je prekršena pretpostavka nevinosti, obaveza suda da prikupi dokaze i načelo in dubio pro reo, te je kritizirao Disciplinski sud što nije postupio po njegovoj ponudi da pruži dodatne dokaze. Ono što je najvažnije je da je podnosilac predstavke tvrdio da su zbog nemogućnosti žalbe na odluku Disciplinskog suda prekršena njegova prava iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U obrascu za prijavu je naveo da „disciplinski postupak treba ocijeniti kao postupak po krivičnoj prijavi, te da se izuzeci od člana 2. stav 2. Protokola broj 7 ne odnose na njegov slučaj”. Prema njegovim riječima, „nije moguće prihvatiti Disciplinsko vijeće Vrhovnog upravnog suda kao najviši sud prema članu 2. stav 2.“. U tom pogledu za podnosioca predstavke odlučujući je bio sastav Disciplinskog vijeća, u kojem su laici činili većinu.

Nakon početne komunikacije u predmetu, Vijeće Evropskog suda je prema vlastitoj procjeni pozvalo stranke da podnesu daljnja pisana zapažanja prema članu 6. stav 1, posebno u vezi s tim da li, s obzirom na svoj sastav, Disciplinsko vijeće ispunjava zahtjeve „tribunala utvrđenog zakonom” u smislu te odredbe. U svojim zapažanjima od 5. novembra 2015. godine upućenim Vijeću podnosilac predstavke je tvrdio da ne ispunjava.

Vijeće

U presudi od 23. juna 2022. godine Vijeće je, nakon što je „prekarakteriziralo pritužbu” prema članu 2. Protokola broj 7 da potpada pod član 6. stav 1, zaključilo da je došlo do povrede člana 6. stav 1. jer Disciplinski sud nije ispunio uvjete nezavisnog i nepristrasnog suda. Također je smatralo da nema potrebe da se ispituje prihvatljivost i osnovanost preostalih pritužbi prema članu 6. stav 1. u pogledu pravičnosti disciplinskog postupka.

Veliko vijeće

Jedino sporno pitanje u vezi s obimom predmeta bilo je da li se pritužba podnosioca predstavke prema članu 2. Protokola broj 7, kako je formulirana u njegovoj prijavi, može ispitati prema članu 6. stav 1. kao pritužba na nezavisan i nepristrasan sud, kako ju je Vijeće „prekarakteriziralo”.

Veliko vijeće je ponovilo da pritužbe, koje je podnosilac predstavke podnio pozivajući se na član 6. Evropske konvencije, moraju sadržavati činjenične navode i pravne argumente, te je istaklo da su ta dva elementa isprepletena jer činjenice na koje se prigovara treba sagledati u svjetlu navedenih pravnih argumenata i obrnuto. Prigovori koje podnosilac predstavke namjerava podnijeti prema članu 6. Evropske konvencije moraju sadržavati sve parametre koji su potrebni da Sud definira pitanje koje će biti pozvan da ispita. Obim primjene člana 6. Evropske konvencije je vrlo širok i ispitivanje Suda nužno je ograničeno specifičnim pritužbama koje su mu podnesene. Nije dovoljno da je povreda Evropske konvencije „očigledna“ iz činjenica ili iz podnesaka podnosioca predstavke. Umjesto toga, podnosilac predstavke je morao da se žali da su određena radnja ili propust doveli do povrede prava utvrđenih Evropskom konvencijom ili njenim protokolima na način koji ne bi trebao ostaviti Sudu mogućnost da se preispituje da li je određena pritužba istaknuta ili ne. To je značilo da Sud nije imao moć da zamijeni podnosioca predstavke i formulira nove pritužbe samo na osnovu iznesenih argumenata i činjenica.

Veliko vijeće je istaklo da u konkretnom slučaju podnosilac predstavke nije tvrdio da je uključivanje u sastav Disciplinskog vijeća članova koji nisu bili profesionalne sudije povlačilo za sobom povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Iako je tvrdio da se to vijeće ne može smatrati „najvišim sudom“, taj argument je bio usmjeren samo na isključivanje primjene izuzetka predviđenog članom 2. stav 2. navedenog protokola, a ne da Disciplinsko vijeće nije „tribunal“ već samo da nije „najviši sud“. Takav sekundarni argument ne bi se mogao izjednačiti s pritužbom jer, kako tvrdi podnosilac predstavke, sastav Disciplinskog vijeća nije bio uzrok niti činjenica koja bi konstituirala navodnu povredu člana 2. Protokola broj 7, pa se ne može tumačiti kao pritužba da taj sud nije bio nezavisan i nepristrasan u smislu člana 6. stav 1.

Veliko vijeće je zaključilo da podnosilac predstavke u svojoj prijavi sudu nije iznio svoj prigovor na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s nezavisnim i nepristrasnim sudom, već je taj prigovor prvi put formuliran u njegovim izjašnjenjima od 5. novembra 2015. godine, nakon što je Vijeće pozvalo stranke da podnesu daljnja pisana zapažanja prema članu 6. stav 1. Stoga, Vijeće nije moglo smatrati da se taj novi prigovor odnosi na određeni aspekt njegovog prvobitnog prigovora prema članu 2. Protokola broj 7 jer se odnosi na različite zahtjeve koji proizlaze iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Postavljanjem pitanja u vezi s usklađenošću sa zahtjevom „zakonom ustanovljenog suda“ prema članu 6. stav 1. Vijeće je na vlastitu inicijativu proširilo obim predmeta van onog koji je podnosilac predstavke prvobitno naveo u svom obrascu za prijavu i time prekoračilo ovlaštenja koja su Sudu dodijeljena čl. 32. i 34. Evropske konvencije.