Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem u članku 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo neadekvatne naknade koja pripada osobama koje imaju pravno obvezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je preveliki teret na apelante.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1205/08 od 13. srpnja 2012. godine, stavak 66., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 79/12, stanovi JNA, utvrđena povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH, nema povreda članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e)Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Osnovnog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantova interesa pretjeranim osobnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1986/09 od 13. srpnja 2012. godine, stavak 48., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 81/12, zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila, utvrđena povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da je miješanje bilo predviđeno zakonom i služilo legitimnom cilju, te da je apelant u međuvremenu, od napuštanja predratnog stana, stekao ekvivalentna prava u državama nastalim na prostorima bivše SFRJ, te da odlukama redovnih sudova na apelanta nije stavljen preveliki teret.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1207/08 od 23. studenog 2012. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/12, stanovi JNA, nemogućnost apelanta da se vrati u posjed stana koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora, za koji su redovni sudovi utvrdili da je pravno obvezujući u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova i nemogućnost da se na tom stanu uknjiži kao vlasnik, nema povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ni članka II/3.(k)Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim državama SFRJ, odnosno da na apelante nije stavljen preveliki teret.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3151/09 od 23. studenog 2012. godine, stavak 48., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/13, stanovi JNA, nemogućnost apelanata da se vrate u posjed stanova na kojima su prije rata oni ili njihovi bračni drugovi bili nositelji stanarskog prava, nema povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ni članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su javne vlasti, miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su apelanti ili njihovi pravni prednici, odnosno njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo, odnosno za koje je utvrđeno da imaju pravno obvezujuće ugovore u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava, odnosno prava iz pravno obvezujućih ugovora budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1370/08 od 23. studenog 2012. godine, stavak 116., stanovi JNA, povrat u stanove na kojima su prije rata apelanti ili njihovi bračni drugovi, odnosno njihovi pravni prednici imali stanarsko pravo i zaključili pravno obvezujuće ugovore u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su javne vlasti, miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1011/08 od 23. studenog 2012. godine, stavak 87., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/12, stanovi JNA, nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nositelji stanarskog prava, ali nisu zaključili pravno obvezujuće ugovore o njihovom otkupu, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su javne vlasti, miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi ili pravni prednici imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice jesu li ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1250/08 od 23. studenog 2012. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/12, stanovi JNA, nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nositelji stanarskog prava, za koje je u postupcima pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu zaključili pravno obvezujuće ugovore o njihovom otkupu u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova jer sudu nisu dostavili ugovore za koje tvrde da su zaključeni, nego samo uplatnice na određene iznose i potvrde banaka o izvršenim uplatama, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanjem u pravo na imovinu, utemeljenom na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja narušen razuman odnos proporcionalnosti na način da pojedinac mora snositi pretjeran i pojedinačan teret jer je djelovanjem javnih vlasti doveden u uvjerenje da je postupio u skladu sa zakonom, a više ne postoji mogućnost da nedostatak uočen dosljednim tumačenjem zakona otkloni, a zbog čega je onemogućen u uživanju i zaštiti prava koje mu pripada.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2175/09 od 30. siječnja 2013. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 18/13, problematizirano pitanje valjanosti ugovora ovjerenog u veleposlanstvu, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelant kao zakonski nasljednik svoje majke, koja je kao kupac započela proceduru kupoprodaje stana na kojem postoji stanarsko pravo, uplatila kupoprodajnu cijenu i tijekom postupka umrla (31. srpnja 2007. godine), a propustom tuženog kao prodavatelja predmetnog stana nije potpisala predmetni ugovor, doveden u situaciju da ne može ostvariti prava iz predmetnog ugovora, dosljedno tumačenje zakona da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise ne zadovoljava pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite općeg interesa i interesa pojedinca, te da apelant mora snositi poseban i pretjeran teret.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1683/10 od 9. listopada 2013. godine, stavak 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 88/13, zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između apelantove pravne prednice (apelantove majke) kao kupca i tuženog kao prodavatelja, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Suda BiH narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantova interesa, i to pretjeranim osobnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3329/10 od 9. listopada 2013. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 86/13, postupak privremenog oduzimanja predmeta, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

U odgovoru na pitanje je li u konkretnom slučaju postignut pravičan odnos između zaštite interesa apelanata i legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži, Ustavni sud ističe da je u parničnom postupku utvrđena apelantova invalidnost u procentu od 70 %, te umanjenje apelantove opće životne aktivnosti za 80 %, i to u njegovoj tridesetoj godini života, a da su pojavni oblici utvrđenog invaliditeta kod apelanta, pored nastalih oboljenja, i značajna izmjena njegove ličnosti – apelant je otežano pokretan, nestabilan, prostorno i vremenski dezorijentiran, poremećenog govora, povremeno gubi svijest, satima sjedi i šuti ili ima pojačanu potrebu za kretanjem zbog čega ga ukućani prate, agresivan je i sve mu smeta – pri čemu mu je u značajnoj mjeri potrebna tuđa njega i pomoć koju mu pružaju apelantice, koje zbog toga pate, kao što su i utvrdili nižestupanjski sudovi. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je lišavanje apelantica imovine izvršeno radi provođenja zakona kojim je redovni sud ovlašten procjenjivati utvrđene činjenice radi dodjele novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta, i s druge strane činjenica da apelanticama osporenom odlukom nije dosuđena novčana naknada za duševne boli zbog evidentnog fizičkog i psihičkog invaliditeta njihova oca, odnosno supruga, nije postignut pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i interesa apelanata kojima predmetna novčana naknada predstavlja određenu satisfakciju u konkretnim životnim okolnostima. Time je, prema mišljenju Ustavnog suda, na apelante stavljen pretjeran teret u odnosu na potrebu zaštite javnog interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5134/10 od 27. veljače 2014. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/14, naknada nematerijalne štete, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izvršen pretjeran teret za apelanta, te da je došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu jer apelant, provođenjem izvršenja koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 196028 11 od 10. svibnja 2011. godine, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantova interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3381/14 od 23. siječnja 2015. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 17/15, izvršni postupak, pljenidba mirovine po osnovi jamstva, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da je strogo formalnom primjenom zakonske odredbe koja je važila u vrijeme zaključenja predmetnih kupoprodajnih ugovora i na temelju koje je postojala zabrana raspolaganja vakufskim stanovima, a koja je kasnijim zakonskim izmjenama otpala, u konkretnom slučaju stavljen pretjeran teret na apelante. S druge strane, u biti, osporena odluka Vrhovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, ne bi pomogla tužitelju kao ranijem vlasniku spornog stana, a ugrozila bi prvoapelanta koji je imao stanarsko pravo i otkupio sporni stan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju narušen odnos proporcionalnosti u zaštiti općeg javnog interesa koji se ogleda u strogoj formalno-pravnoj primjeni zakona, s jedne stane, i, s druge strane, potrebi da se zaštiti pravo apelanata na imovinu u smislu zahtjeva članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1194/12 od 30. lipnja 2015. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 70/15, ništavost, restitucija, vakufska imovina, slično pravno pitanje razmatrano u Odluci broj AP-3806/11 u kojoj je apelantica bila Vakufska direkcija, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Odgovarajući na pitanje je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnova miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u opseg korištenja te imovine (predmetna imovina nije oduzeta, i dalje je u posjedu apelanta koji ju koristi i/ili daje u zakup), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelantu da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treće osobe. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom, koja se isključivo odnosi na zabranu raspolaganja i otuđenja predmetne imovine, ne stavlja pretjeran pojedinačni teret na apelanta u usporedbi s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprječavanje organiziranog kriminaliteta poštujući načelo da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem kaznenog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, te je nesporno da je ovo miješanje u imovinu apelanata u skladu s načelom pravne sigurnosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2753/13 od 30. rujna 2015. godine, stavak 57., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 83/15, kazneni postupak, privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom, nema povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ni članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, pogotovo u dijelu za povrat kupoprodajne cijene kada je tužena jednostrano raskinula predmetni ugovor, koju je apelant platio izvršavajući ugovor o kupoprodaji državnog kapitala, pridržavanjem doslovnog značenja upotrijebljenih izraza pri tumačenju spornih odredbi predmetnog ugovora, što je dovelo do oduzimanja cjelokupne kupoprodajne cijene koju je apelant dao na ime kupnje državnog kapitala (i to oko 82,50 % u ugovorenom roku, a oko 17,50 % nakon obavijesti o raskidu ugovora), bez istraživanja zajedničke namjere ugovarača i bez razumijevanja sporne odredbe predmetnog ugovora, onako kako to odgovara načelima obligacijskog prava utvrđenim ZOO, što je u konkretnom slučaju prevagnulo nad apelantovim pojedinačnim interesom, odnosno njegovim ustavnim pravom na mirno uživanje imovine, uz jedino obrazloženje da se u postupku privatizacije, pored ZOO-a, primjenjuje i set privatizacijskih zakona, za koje Ustavni sud zapaža da uopće ne definiraju uvjete za raskid ugovora, niti posljedice raskida ugovora, pa ni ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, što je rezultiralo miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ali je takvim postupanjem redovnih sudova na apelanta stavljen neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3164/12 od 30. rujna 2015. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 84/15, državni kapital, ispunjenje ugovora/povrat novčanog iznosa uplaćenog na ime kupoprodajne cijene, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH