Postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o stjecanju pravne osnove za otkup stana proizvoljno primijenio materijalno pravo, zanemarujući činjenicu da je apelantica u istom sudskom postupku stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava, od kada je formalno stekla uvjet da podnese zahtjev za otkup stana u roku koji prema odredbi članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji stanova počinje teći od eventualnog okončanja sudskog postupka, a ne od stupanja na snagu zakona, iz čega slijedi da miješanje u apelantičino pravo na imovinu nije bilo zakonito.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/13 od 28. travnja 2016. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 47/16, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku i Kantonalnog suda u Novom Travniku došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog proizvoljne primjene članka 98. Zakona o izvršnom postupku jer su navedeni sudovi (suprotno stvarnom značenju i smislu navedene zakonske odredbe) smatrali da vjerovnik ima pravo nastaviti s izvršenjem protiv apelanta, sljedstveno tome i jamaca, iako je vjerovnik u izvršnom postupku postao vlasnik nekretnina koje je apelant založio radi osiguranja duga prema vjerovniku, dok je vrijednost predmetnih nekretnina procijenjena na iznos koji je nekoliko puta viši od iznosa koji vjerovnik potražuje od apelanta.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. prosinca 2016. godine, stavak 50., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/17, izvršni postupak, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ograničavanje apelanta da uživa u svojim vlasničkim pravima u konkretnom slučaju se ogleda u kontroli države, odnosno javnih vlasti na predmetnom zemljištu u smislu (ne)davanja suglasnosti za poljoprivrednu proizvodnju na način na koji bi se apelant bavio njome da se predmetno zemljište ne nalazi u vodozaštitnoj zoni. Stoga, kontrola u konkretnom slučaju je posljedica toga da se predmetno zemljište nalazi na području koje je nesumnjivo predstavljalo „javno dobro“ s kojeg se osigurava vodosnabdijevanje tuženog. Upravo su zbog toga redovni sudovi zaključili da apelant ima mogućnost koristiti predmetno zemljište bez zahvata kemijskim sredstvima, odnosno da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom zdrave organske hrane ili da zemljište koristi kao livadu. Naime, postojanje kontrole imovine, odnosno imovinskih prava u slučajevima kada se radi o „javnom dobru“ opravdano je, odnosno ograničenja uspostavljena u tom smislu teže legitimnom cilju javnih vlasti radi osiguranja zaštite općih interesa šire zajednice. Prema tome, Ustavni sud smatra da takvo miješanje u apelantovu imovinu, koje se ogleda u njezinoj kontroli, nije ni arbitrarno ni neproporcionalno u okolnostima konkretnog slučaja. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se dosudi naknada za predmetno zemljište zbog ograničenja prava korištenja na zemljištu nije dovelo u pitanje pravičnu ravnotežu koju je potrebno ostvariti u kontekstu zaštite prava vlasništva pojedinca i zahtjeva od općeg interesa.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2195/14 od 7. ožujka 2017. godine, stavak 33., isplata naknade za zemljište koje se nalazi u vodozaštitnom području, nema povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ni članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je pobijanim rješenjima donesenim u izvršnom postupku prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je došlo do zlouporabe prava koja strankama pripadaju u izvršnom postupku, što je dovelo do toga da je apelant ostao bez stvari koje je založio u slučaju da ne vrati dug, a koje su procijenjene na iznos od blizu 1,5 milijuna KM i koje su prodane trećoj osobi na ročištu za javnu prodaju stvari za iznos od samo 100,00 KM, pri čemu su redovni sudovi konstatirali da je apelantov dug umanjen isključivo za iznos dobiven prodajom založenih stvari.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3719/16 od 23. listopada 2018. godine, stavak 47., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 83/18, pobijanje rješenja o namirenju, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama (kojima je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti spornog stana JNA) povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zato što su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili ustavnu obvezu o izravnoj primjeni Europske konvencije i obvezujućih odluka Europskog i Ustavnog suda, pa se takvo miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2916/16 od 31. siječnja 2019. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 13/19, stan JNA, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Prekršeno je apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su organi uprave i sudovi odbili apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate za nepravovremeno izvršene povrate PDV-a, primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3548/18 od 4. lipnja 2020. godine, stavak 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 39/20, isplata zatezne kamate za nepravovremeno izvršene povrate PDV-a koji su apelantu vraćeni rješenjem organa uprave

Prekršeno je apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Sud BiH prilikom odlučivanja o pravu apelanta kao branitelja po službenoj dužnosti osumnjičenih za naknadu troškova zahtjev odbacio kao nepravovremen, proizvoljno primijenivši odredbu članka 186. stavak 2. ZKPBiH, kojom je jasno regulirano da je rok za podnošenje zahtjeva u pogledu isplate nagrade, naknade i nužnih izdataka šest mjeseci od dana dostave rješenja o obustavi kaznenog postupka osobi koja ima pravo takav zahtjev postaviti, pri čemu Sud BiH ničim nije osporio apelantove tvrdnje da mu naredba o obustavi istrage protiv osumnjičenih nije dostavljena.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5053/18 od 4. lipnja 2020. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 39/20, isplata naknade nagrade i nužnih izdataka nastalih u kaznenim postupcima

Osporenom odlukom Suda BiH prekršeno je pravo na imovinu zbog nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu u situaciji kada nadležni organi uprave i Sud BiH nisu uzeli u obzir činjenicu da se povrat nezakonito naplaćenih dažbina u pretežnom dijelu odnosio na povrat PDV-a, što s pravom dovodi u pitanje isključivu primjenu tada važećeg Zakona o carinskoj politici BiH (ZCP) imajući u vidu članak 1. stavak (2) Zakona o postupku neizravnog oporezivanja i okolnost da odredbe navedenog Zakona eksplicitno propisuju obvezu nadležnog organa da poreznom obvezniku vrati novčana sredstva, uključujući i zatezne kamate, odnosno kada je odredba članka 234. ZCP-a u odnosu na povrat nezakonito naplaćene carine, koja je važila u relevantnom razdoblju, a koja isključuje isplatu kamata bez uvažavanja razdoblja koje je proteklo od momenta nezakonito naplaćenih dažbina pa do njihovog vraćanja, što je čini nepreciznom i problematičnom s aspekta zaštite prava na imovinu iz Europske konvencije, primijenjena bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega duljine razdoblja u kojem je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, te posljedično utjecaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo je li primjena tada važećeg članka 234. ZCP-a u konkretnom slučaju bila proporcionalna cilju kojem se težilo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4436/19 od 23. lipnja 2020. godine, stavak 55., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 48/20, izostanak kamata na nezakonito naplaćene carine

Ustavni sud zaključuje da je u izvršnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi prilikom razmatranja apelantovih prigovora zastarjelosti potraživanja proizvoljno cijenili karakter komunalne naknade kao povremenog potraživanja uslijed čega su proizvoljno primijenili odredbu članka 379. ZOO-a, zbog čega se takvo miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4803/18 od 23. lipnja 2020. godine, stavak 47., zastarjelost potraživanja komunalne naknade

U nedostatku odredaba kojim bi bila propisana naknada i njezina visina (u predmetima vojnih stanova) u skladu s odlukama Europskog i Ustavnog suda, redovni sudovi su trebali uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda i Ustavnog suda u takvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima. Postupajući na suprotan način, redovni sudovi su, bez obzira na to što nadležna vlast nije izvršila obvezujuće odluke Europskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi apelantovo pravo na imovinu. Takvim tumačenjem redovnih sudova, ali i nepostupanjem nadležne zakonodavne i izvršne vlasti u skladu s obvezujućim odlukama Europskog i Ustavnog suda, na apelanta je stavljen prekomjeran teret jer snosi štetne posljedice zbog neprovođenja obvezujućih sudskih odluka kako Ustavnog tako i Europskog suda. Takva pravna situacija traje već dulje vrijeme, iako iz odluka Europskog i Ustavnog suda proizlaze načela koja se trebaju slijediti pri rješavanju pitanja naknade zbog nemogućnosti osoba koje su u toj situaciji da neometano uživaju u svojoj imovini. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se ne može pretpostaviti do kada će takvo stanje trajati, zbog čega bi tumačenje kakvo su dali redovni sudovi značilo da se apelantu, ali i drugim osobama u istoj situaciji i dalje uskraćuje pravo na imovinu zaključcima da njihovo pravo na naknadu nije propisano zakonom, čime se izravno postupa protiv odluka Europskog suda i Ustavnog suda, što je protivno načelu vladavine prava iz članka II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, AP-2916/16, točka 35.). U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine nije bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4993/18 od 24. rujna 2020. godine, stavak 53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 70/20, naknada za stan JNA, povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je u izvršnom postupku povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Općinski sud u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja naložio provođenje rješenja o izvršenju iako nije odlučio o apelantičinom prigovoru protiv tog rješenja, zbog čega, u smislu članka 13. ZIP-a, to rješenje nije ni moglo postati izvršno i pravomoćno, a samim time nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 41. stavak 2. ZIP-a za njegovo provođenje, pa se takvo miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1613/19 od 3. veljače 2021. godine, stavak 62., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/21, izvršni postupak