Sudske odluke i, prethodno, upravni akti, kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana zato što nije zaključio ugovor o korištenju stana, te se zbog toga ne može smatrati nositeljem stanarskog prava, neopravdano su onemogućili povrat u posjed stana apelantu – izbjeglici iz Bosne i Hercegovine, koji je do 30. travnja 1991. godine (datum određen imovinskim zakonima) bio, na temelju rješenja o dodjeli stana, u faktičkom posjedu stana. Na taj način su povrijedili apelantovo pravo na poštovanje doma iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije i koje garantira članak II. Ustava Bosne i Hercegovine, a posebice članak II/5. Ustava („Izbjeglice i raseljene osobe").
• Odluka broj U-14/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01

Organi vlasti se mogu miješati u pravo na poštovanje doma ako su ispunjena tri uvjeta: prvo, ometanje mora biti u skladu s domaćim zakonom, tj. zakon mora biti dostupan i ne smije biti arbitraran, drugo, ometanje mora imati legitiman cilj, i treće, ometanje mora biti razmjerno cilju kojem se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivanja prava „u skladu sa zakonom", sljedeći korak je ustanoviti je li ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela: a) utvrđivanje ima li ometanje legitiman cilj i b) uspostavlja li se odgovarajuća ravnoteža između interesa podnositeljâ prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-26/03 od 30. lipnja 2004. godine, stavak 30., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/04, parnični postupak radi iseljenja bespravnog korisnika stana

Miješanje vlasti u apelantovo pravo na dom je u skladu sa zakonom u slučaju kada je apelant bio zakupac vojnog stana na temelju zaključenog ugovora o zakupu. Naime, iz navedenog ugovora nije mogao crpiti stvarno-pravne ovlasti vlasničkog karaktera, odnosno nije imao konstituirano stanarsko pravo na stanu, niti je imao rješenje o korištenju stana, što bi bio minimum vlasničko-pravnih ovlasti u odnosu na sporni stan, a na kojima se zasniva utemeljenost zahtjeva za povrat stana u posjed.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-418/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05, povrat stana u posjed na temelju ugovora o zakupu, stan JNA, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Miješanje u pravo na dom je u skladu sa zakonom i „neophodna mjera u demokratskom društvu" u slučaju kada je ugovor o korištenju stana ex lege prestao, odnosno poništen primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-455/04 od 12. travnja 2005. godine, stavak 26., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/06, povrat stana u posjed, nema povrede članka 8. Europske konvencije ni članka II/3.(f) Ustava BiH

Propust javnih vlasti da postupe po apelantovu zahtjevu za povrat stana u razdoblju koji predstavlja „razuman rok" iz članka 6. Europske konvencije je „stvorio ili barem omogućio situaciju" u kojoj je apelant u dugom vremenskom razdoblju, više od sedam godina, bio spriječen uživati u svom domu, čime su prekršile i svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 68., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06, postupak za vraćanje stana predratnom nositelju stanarskog prava

Iz spisa predmeta nedvosmisleno proizlazi da se apelantica iz spornog stana iselila na temelju rješenja nadležnog općinskog organa kojim je naloženo da se sruši zgrada u kojoj se stan nalazio. Iz ovoga proizlazi da osporenim odlukama redovnih sudova kojim nije usvojen apelantičin zahtjev za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu ni na koji način nije izvršeno smetanje apelantice u korištenju njezina smještaja, odnosno doma, te da, stoga, nije bilo ni miješanja u uživanje njezina prava na poštovanje doma.
• Odluka o meritumu broj AP-703/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 49., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 77/06

U postupku prijenosa stanarskog prava s umrlog nositelja stanarskog prava na unuku kojoj je taj stan „dom", primjena odredbe članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je sužen krug mogućih članova obiteljskog kućanstva eliminiranjem unuka, nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je taj članak brisan, predstavlja proizvoljnu primjenu zakona i nije „miješanje" na temelju zakona, te se radi o kršenju prava na poštovanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
• Odluka o meritumu broj U-49/03 od 27. svibnja 2006. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 7/07, upravni postupak za prijenos stanarskog prava

Kada je riječ o pitanju može li se sporni objekt smatrati apelantovim „domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant dugi niz godina koristio sporni objekt iz kojeg je, prema apelantovim navodima, deložiran 19. studenog 2007. godine. U svezi s tim, nesumnjivo je da sporni objekt predstavlja apelantov dom. Sljedeće pitanje koje treba razmotriti jeste je li osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo i je li to miješanje bilo opravdano, odnosno je li imalo legitiman cilj. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na dom nalazi u činjenici da je u spornom objektu proveo najveći dio svog života, da ga je adaptirao i prilagođavao svojim potrebama, da je bio njegov dom bez obzira na njegove građevinske karakteristike, te da mu je sporni objekt oduzet, zbog čega je završio na ulici. Ustavni sud ponavlja da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom objektu, naknadu za rušenje spornog objekta i osiguranje zamjenskog stana, koji su redovni sudovi odbili. Ustavni sud, također, ponavlja da je apelant dostavio podnesak u kojem je naveo da je iz spornog objekta deložiran 19. studenog 2007. godine, uz koji nije ni naveo, niti dostavio odluke na temelju kojih je deložiran, te i da jeste Ustavni sud ne može dati ocjenu bi li uopće bile dopustive. U svakom slučaju predmetnim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.
• Odluka o meritumu broj AP-2094/09 od 28. rujna 2012. godine, stavak 53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/12, pomoćni objekt koji se nalazi uz stambenu baraku na društvenom zemljištu

Ustavni sud primjećuje da osporenom odlukom, odnosno utvrđivanjem da sporna nasljedna izjava nema pravno dejstvo prema tužitelju u dijelu koji je potreban za ispunjenje njegovog potraživanja i obvezivanjem apelantice da dopusti namirenje tog potraživanja prodajom 1/8 predmetnog stana, nije došlo do oduzimanja, niti do ograničavanja apelantičinog prava na dom. Naime, apelantica, kao suvlasnica spornog stana, i dalje uživa sva prava koja iz tog statusa proizlaze, odnosno može ga slobodno koristiti, kao i njime raspolagati, proporcionalno svom suvlasničkom dijelu, i nakon eventualne prodaje 1/8 predmetnog stana. Stoga, donošenjem osporene odluke [kojom je utvrđeno da nasljedna izjava A. M. kojom je svoj zakonski nasljedni dio ustupio apelantici (majci) nema pravnog dejstva prema tužitelju u dijelu koji je potreban za ispunjenje njegovog potraživanja prema A. M., te da je apelantica dužna dopustiti namirenje spomenutog potraživanja prodajom 1/8 stana u Banjaluci] nije došlo do miješanja u apelantičino pravo na dom.
• Odluka o meritumu broj AP-3796/18 od 17. prosinca 2019. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/20, pobijanje nasljedničke izjave, vjerovnik čije je potraživanje dospjelo ima pravo pobijati pravnu radnju dužnika poduzetu na njegovu štetu, nema povrede članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava BiH ni članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH