Članak 34. • Pojedinačna prijava • „Rekarakterizacija“ pritužbe podnositelja predstavke kojom je Vijeće proširilo opseg predmeta izvan onog koji je prvobitno naveden u obrascu za prijavu • Presuda pojašnjava ograničenja uloge „gospodara karakterizacije” i načelo jura novit curia

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je bio (javni) izvršitelj u Češkoj Republici. U tom svojstvu, kao pripadnik slobodne profesije, bio je u ime države zadužen za osiguranje izvršenja izvršnih naslova kao što su pravomoćne odluke građanskog suda, arbitražne odluke, izvršni javnobilježnički akti i izvršenje službene evidencije.

Ministar pravde je u svojstvu stegovnog tužitelja podnio stegovnu prijavu protiv podnositelja predstavke u kojoj je naveo da je podnositelj predstavke počinio stegovni prekršaj tako što je sačinio izvršiteljski zapisnik o priznanju duga koji je potpisala neovlaštena osoba. Prijavu je razmatralo Stegovno vijeće Vrhovnog upravnog suda („Stegovni sud“), kojim je predsjedavao sudac Vrhovnog upravnog suda, dok je još jedan sudac bio zamjenik predsjednika. Ostala četiri člana Stegovnog vijeća bili su suci porotnici: dva izvršitelja, odvjetnik i profesor prava. Podnositelj predstavke je proglašen krivim za navedeno nedolično ponašanje, te mu je izrečena kazna od oko 13.500 eura. Podnositelj predstavke se obratio Ustavnom sudu, koji je odbacio njegovu tužbu.

Pozivajući se na članak 6. Europske konvencije (pravo na pravično suđenje), podnositelj predstavke je naveo da je prekršena pretpostavka nevinosti, obveza suda da prikupi dokaze i načelo in dubio pro reo, te je kritizirao Stegovni sud što nije postupio po njegovoj ponudi da pruži dodatne dokaze. Ono što je najvažnije je da je podnositelj predstavke tvrdio da su zbog nemogućnosti žalbe na odluku Stegovnog suda prekršena njegova prava iz članka 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. U obrascu za prijavu je naveo da „stegovni postupak treba ocijeniti kao postupak po kaznenoj prijavi, te da se iznimke od članka 2. stavak 2. Protokola broj 7 ne odnose na njegov slučaj”. Prema njegovim riječima, „nije moguće prihvatiti Stegovno vijeće Vrhovnog upravnog suda kao najviši sud prema članku 2. stavak 2.“. U tom pogledu za podnositelja predstavke odlučujući je bio sastav Stegovnog vijeća, u kojem su laici činili većinu.

Nakon početne komunikacije u predmetu, Vijeće Europskog suda je prema vlastitoj procjeni pozvalo stranke da podnesu daljnja pisana zapažanja prema članku 6. stavak 1., posebice u svezi s tim ispunjava li Stegovno vijeće, s obzirom na svoj sastav, zahtjeve „tribunala utvrđenog zakonom” u smislu te odredbe. U svojim zapažanjima od 5. studenog 2015. godine upućenim Vijeću podnositelj predstavke je tvrdio da ne ispunjava.

Vijeće

U presudi od 23. lipnja 2022. godine Vijeće je, nakon što je „prekarakteriziralo pritužbu” prema članku 2. Protokola broj 7 da potpada pod članak 6. stavak 1., zaključilo da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. jer Stegovni sud nije ispunio uvjete neovisnog i nepristranog suda. Također je smatralo da nema potrebe ispitivati prihvatljivost i utemeljenost preostalih pritužbi prema članku 6. stavak 1. glede pravičnosti stegovnog postupka.

Veliko vijeće

Jedino sporno pitanje u svezi s opsegom predmeta bilo je može li se pritužba podnositelja predstavke prema članku 2. Protokola broj 7, kako je formulirana u njegovoj prijavi, ispitati prema članku 6. stavak 1. kao pritužba na neovisan i nepristran sud, kako ju je Vijeće „prekarakteriziralo”.

Veliko vijeće je ponovilo da pritužbe, koje je podnositelj predstavke podnio pozivajući se na članak 6. Europske konvencije, moraju sadržavati činjenične navode i pravne argumente, te je istaknulo da su ta dva elementa isprepletena jer činjenice na koje se prigovara treba sagledati u svjetlu navedenih pravnih argumenata i obrnuto. Prigovori koje podnositelj predstavke namjerava podnijeti prema članku 6. Europske konvencije moraju sadržavati sve parametre koji su potrebni da Sud definira pitanje koje će biti pozvan ispitati. Opseg primjene članka 6. Europske konvencije je vrlo širok i ispitivanje Suda nužno je ograničeno specifičnim pritužbama koje su mu podnesene. Nije dovoljno da je povreda Europske konvencije „očigledna“ iz činjenica ili iz podnesaka podnositelja predstavke. Umjesto toga, podnositelj predstavke se morao žaliti da su određena radnja ili propust doveli do povrede prava utvrđenih Europskom konvencijom ili njezinim protokolima na način koji ne bi trebao ostaviti Sudu mogućnost da se preispituje je li određena pritužba istaknuta ili ne. To je značilo da Sud nije imao moć zamijeniti podnositelja predstavke i formulirati nove pritužbe samo na temelju iznesenih argumenata i činjenica.

Veliko vijeće je istaknulo da u konkretnom slučaju podnositelj predstavke nije tvrdio da je uključivanje u sastav Stegovnog vijeća članova koji nisu bili profesionalni suci povlačilo za sobom povredu članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Iako je tvrdio da se to vijeće ne može smatrati „najvišim sudom“, taj argument je bio usmjeren samo na isključivanje primjene iznimke predviđene člankom 2. stavak 2. navedenog Protokola, a ne da Stegovno vijeće nije „tribunal“ već samo da nije „najviši sud“. Takav sekundarni argument ne bi se mogao izjednačiti s pritužbom jer, kako tvrdi podnositelj predstavke, sastav Stegovnog vijeća nije bio uzrok niti činjenica koja bi konstituirala navodnu povredu članka 2. Protokola broj 7, pa se ne može tumačiti kao pritužba da taj sud nije bio neovisan i nepristran u smislu članka 6. stavak 1.

Veliko vijeće je zaključilo da podnositelj predstavke u svojoj prijavi sudu nije iznio svoj prigovor na temelju članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi s neovisnim i nepristranim sudom, već je taj prigovor prvi put formuliran u njegovim izjašnjenjima od 5. studenog 2015. godine, nakon što je Vijeće pozvalo stranke da podnesu daljnja pisana zapažanja prema članku 6. stavak 1. Stoga, Vijeće nije moglo smatrati da se taj novi prigovor odnosi na određeni aspekt njegovog prvobitnog prigovora prema članku 2. Protokola broj 7 jer se odnosi na različite zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Postavljanjem pitanja u svezi s usklađenošću sa zahtjevom „zakonom ustanovljenog suda“ prema članku 6. stavak 1. Vijeće je na vlastitu inicijativu proširilo opseg predmeta izvan onog koji je podnositelj predstavke prvobitno naveo u svom obrascu za prijavu i time prekoračilo ovlasti koje su Sudu dodijeljene čl. 32. i 34. Europske konvencije.