Nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku na osnovu relevantnih odredbi ZKPBiH, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu radi sprečavanja kriminala i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5314/14 od 14. maja 2015. godine, stav 34, mjere zabrane – zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, nema povrede člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

Odredbom člana 140b. stav 2. ZKPBiH propisano je da, kada odlučuje o pritvoru, sud može da izrekne zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora. Sud je, u skladu s odredbama člana 261. ZKPFBiH, ovlašten da, u slučaju kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako dovođenje prinudom nije uspjelo, optuženom može odrediti pritvor koji, ako ne bude ranije ukinut, može da traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana, a iz odredbe člana 140b. stav 2. ZKPFBiH proizlazi da sud, kada odlučuje o pritvoru, uvijek može da izrekne zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da, kako to proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa, odnosno kako je to sam sud utvrdio i konstatirao u zapisniku, optuženi (apelant) nije bio uredno pozvan, pa slijedi da nije ispunjen ovaj uvjet da bi sud mogao da preduzme mjere u skladu s ovlaštenjima iz člana 261. ZKPFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantu određena mjera zabrane do okončanja krivičnog postupka, a odredba člana 261. stav 4. ZKPFBiH izričito propisuje da ovako određen pritvor, pa tako i mjere zabrane koje su apelantu određene kao alternativa pritvoru, može da traje najduže 30 dana. Da bi se apelantu mogle izreći mjere zabrane koje u skladu s odredbom člana 140b. stav 5. ZKPFBiH mogu da traju do pravomoćnosti presude, a kako je to određeno osporenim rješenjima, morao je, prema stavu 1. člana 140b. ZKPFBiH, da postoji prijedlog stranke u postupku, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Iz navedenog proizlazi da mjere zabrane koje su apelantu izrečene nisu određene u skladu sa zakonom, što je dovoljno da se utvrdi povreda apelantovog prava bez razmatranja njegovih ostalih navoda u pogledu opravdanosti mjera zabrane.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2098/18 od 17. jula 2018. godine, st. 38–40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/18, mjere zabrane – zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, povreda člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zato što ne postoji proporcionalnost, odnosno pravična ravnoteža između mjera naloženih osporenom naredbom Federalnog štaba civilne zaštite (kojom je licima mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina naređena zabrana kretanja na području Federacije Bosne i Hercegovine) i javnog interesa zaštite javnog zdravlja budući da prethodno nije razmotrena i obrazložena nemogućnost nalaganja blažih mjera, da nametnute mjere nisu striktno vremenski ograničene niti je utvrđena obaveza Federalnog štaba da te mjere redovno preispituje i produži samo ako je to „neophodno u demokratskom društvu“.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1217/20 od 22. aprila 2020. godine, stav 72, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 26/20, sloboda kretanja u vanrednim okolnostima (zaštita javnog zdravlja)

Prekršeno je pravo apelanata (tražilaca azila) na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zato što osporena odluka Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini ne ispunjava zahtjev „zakonitosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, jer iz zakonskih i podzakonskih odredbi, na koje se poziva Vijeće ministara BiH u osporenoj odluci, ne proizlazi zakonska mogućnost za izricanje predmetnih mjera kojim se ograničava kretanje apelanata, odnosno ne daju dovoljno jasan obim takvih diskrecionih ovlasti i način njihovog korištenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1689/20 od 9. februara 2022. godine, stav 45, sloboda kretanja tražilaca azila smještenih u privremenom prihvatnom centru

Prekršeno je pravo apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju budući da izmještanje apelanata kao tražilaca azila u kamp „Lipa“, koje su izvršili pripadnici MUP-a, ne ispunjava zahtjev „zakonitosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer u kantonalnim i federalnim propisima u vrijeme izmještanja apelanata i podnošenja apelacije nije postojao pravni osnov za takvo postupanje u konkretnom slučaju, a i iz zakonskih i podzakonskih odredbi na koje se pozivalo Vijeće ministara BiH u Odluci o ograničenju kretanja stranaca, kao državnom propisu koji je važio u tom periodu, nije proizlazila zakonska mogućnost za izricanje mjera izrečenih tom odlukom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2125/20 od 23. februara 2022. godine, stav 65, sloboda kretanja tražilaca azila smještenih u privremenom prihvatnom centru

Osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja (do kojeg je došlo odbijanjem tuženog − oca da dā saglasnost za izdavanje putne isprave maloljetnom apelantu) bilo u skladu sa zakonom i s ciljem zaštite prava tuženog, te neophodno u demokratskom društvu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3321/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 35.

Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud će prvenstveno razmotriti mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine koje su apelantu izrečene u smislu odredbe člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a, kojima se apelantu nesumnjivo ograničava pravo na slobodu kretanja. Apelant je osporio zakonitost mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine tvrdeći da tokom postupka nikada nije utvrđeno da postoji opasnost od njegovog bjekstva i da nije bilo osnova da mu se te mjere odrede. Ustavni sud zapaža da je apelantu, prije izricanja tih mjera, bio određen pritvor zbog postojanja opasnosti da će boravkom na slobodi uništiti, sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike i svjedoke, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. Ustavni sud dalje zapaža da je Sud BiH mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine apelantu izrekao uz obrazloženje da će se njima „osigurati kontrola apelantovog kretanja u mjeri koja će osigurati njegovo prisustvo u postupku“. Pri tome, sud nije utvrdio, ni prilikom određivanja i produženja pritvora, niti prilikom izricanja mjera zabrane, da postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao pobjeći ili otići u inozemstvo. Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a nesumnjivo proizlazi da se te mjere zabrane osumnjičenim/optuženim osobama mogu izreći isključivo ukoliko je tokom postupka utvrđeno da postoji opasnost od bjekstva. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Suda BiH da će se izrečenim mjerama zabrane osigurati kontrola apelantovog kretanja, u situaciji kada u odnosu na apelanta nije utvrđena opasnost od bjekstva, ne zadovoljava standard „zakonitosti“ koji je neophodan za izricanje tih mjera. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je izrečenim mjerama zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta garantirano članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1539/23 od 21. marta 2023. godine, tačka 29.