30. maj 2014. godine - Ustavni sud Bosne i Hercegovine danas je okončao 86. plenarnu sjednicu. Sud je razmatrao i donio odluke o više apelacija koje se odnose na navodne povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda. Isključivo radi ilustracije, izdvajamo: Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, odlučujući o apelaciji apelanta Ljubiše Markovića iz Sarajeva u predmetu broj AP 5582/10, utvrdio da je Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000749 od 18. novembra 2010. godine, u vezi s kojom je apelant podnio apelaciju, učinjena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i prema tome usvojio apelaciju apelanta Ljubiše Markovića iz Sarajeva. Ustavni sud je ukinuo Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000749 od 18. novembra 2010. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku. Apelant je u tužbi o kojoj su odlučivali prvostepeni i drugostepeni, te Vrhovni sud, naveo da je u dnevnom listu „Avaz“ (u daljnjem tekstu: „Avaz“) od 29. jula 2002. godine, u tekstu pod naslovom „Krasnići tvrdi da posjeduje dokaze da je Marković primao mito“, tuženi Krasnići iznio neistine. Međutim, apelant ističe da je dnevni list „Avaz“ izjave tuženog Krasnićija prenio i označio navodnicima, a tuženi ih je dao u prvom licu jednine, zbog čega apelant smatra da novinar ne iznosi svoj stav, nego da prenosi tvrdnje tuženog. Iz navedenih razloga apelant smatra da je u konkretnom slučaju za klevetu odgovoran tuženi, što su po njegovoj ocjeni pravilno utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud, a ne lica iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete kako smatra Vrhovni sud. Naime Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da prema članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem izražavanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda kleveta iznesena u sredstvima javnog informiranja ima, po pravilu, za posljedicu mogućnost težeg povređivanja časti i ugleda drugog lica nego što je to slučaj predviđen u stavu 1. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete jer iznošenjem, odnosno prenošenjem neistinitih tvrđenja, dolazi do saznanja neograničen, veći broj lica. Klevetničkoj izjavi, prema stavu Vrhovnog suda, daje se na taj način širi publicitet zbog čega je i predviđena odgovornost više nabrojanih lica. Vrhovni sud je stoga zaključio da tuženi, koji nije autor spornih tekstova, nije pasivno legitimiran u predmetnom slučaju kada je izražavanje izneseno u sredstvima javnog informiranja, jer se pod autorom ne smatra lice koje je dalo informaciju ili izjavu sredstvima javnog informiranja, već se pod autorom u smislu navedene odredbe zakona, s obzirom da se veže za urednika i izdavača, podrazumijeva lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da su za izražavanje u tekstovima napisanim u „Avazu“, dakle u sredstvima javnog informiranja, odgovorna lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a ne tuženi, zbog čega je ocijenio osnovanim revizijski prigovor tuženog radi pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant u apelaciji, između ostalog, navodi da je stav Vrhovnog suda protivan članu 6. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete zbog toga što je prema članu 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete „svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu i časti fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice... odgovorno za klevetu“. Dakle, apelant smatra da je tuženi iznio neistine, što su po njegovoj ocjeni „prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili, a što ni Vrhovni sud ne spori“. Apelant također ističe da su, prema članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, iz čega slijedi da nema odgovornosti za „prenošenje“ klevete u sredstvima javnog informiranja, tj. kada neko drugi iznese neistinite činjenice, a sredstva javnog informiranja to prenesu, što je slučaj u postupanju tuženog, čije su izjave mediji prenijeli. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev utvrdivši da tuženi nije pasivno legitimiran, jer mu je izjava koju je dao objavljena u novinama, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te odlučio kako je navedeno. Sve odluke usvojene na sjednici bit će u roku od mjesec dana dostavljene apelantima i objavljene na web-stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.